Kampanja udruge CESI za uvođenje „sveobuhvatnog seksualnog obrazovanje u zagrebačkim škole razotkrila je program temeljen na hedonističko-rodnom narativu koji spolnost ne povezuje s vrijednostima, ali promiče kontracepciju, pobačaj i (trans)rodnu ideologiju
Krajem prvoga tjedna svibnja, na više reklamnih prostora zagrebačkog centra pojavile su se poruke nove kampanje feminističke udruge CESI (Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje) koje promiču tzv. „obuhvatno seksualno obrazovanje“, u svijetu poznato pod engleskom pokratom CSE, čiju okosnicu je donedavno činilo poučavanje o biologiji spolnosti, spolno-prenosivim bolestima i različitim oblicima kontracepcije, a u novije vrijeme, kao i u slučaju ove kampanje, dolazi u sprezi s „reproduktivnim pravima“.
Trenutno postojeće zdravstveno obrazovanje prema CESI-ju nije prihvatljivo jer „izostavlja sva pitanja vezana za rodne stereotipe i ravnopravnost, LGBTIQ+ zajednicu, uvažavanje različitosti te promociju pozitivnih stavova o seksualnosti“ a „umjesto relevantnih diskusija, prevladava medikalizacija seksualnosti i konzervativan pristup temi“, kako navode na službenoj stranici.
Također navode da „udžbenici katoličkog vjeronauka obuhvaćaju mnogo sadržaja vezanih uz CSE i oni su standardizirano predstavljeni kroz prizmu religioznih uvjerenja te pitanja roda i seksualnosti u potpunosti tumače u okviru ‘heteroseksualnog reproduktivnog braka muškarca i žene’.
Smeta im i što se na vjeronauku „o pobačaju iznose religiozna i neznanstvena uvjerenja, pri čemu se prekid trudnoće osuđuje i stigmatizira“. Sadržaje koji CESI pilot-projektom programa, na kojem radi od 2022., želi poučavati su „komunikacijske vještine, međuljudski odnosi, osjećaji, užitak, različitosti, prava, društveni i kulturni utjecaj, rodne uloge i odnosi, te LGBTIQ teme“.
Već viđeni promašaj
„Mladi uče o seksualnosti, no pitanje je od koga“; „učiteljica ili ulica“, „na pogreškama ili na nastavi“, „stručnjak ili poznanik“, „svećenik ili nastavnik?“, neke su od poruka kampanje. Čini se da nije slučajno što je jedan od reklamnih stupova oblijepljen porukama baš na zagrebačkome Kaptolu, s provokativnim pitanjem „Svećenik ili nastavnik?“.
Svakako je pozitivno brinuti o obrazovanju mladih glede spolnosti i isticati potrebu odgovornoga spolnoga ponašanja. Međutim, „seksualno obrazovanje“ kakvo promiče udruga CESI u pojedinim zemljama postoji već desetljećima; ne samo da nije postiglo obećavane ciljeve, nego je naštetilo dobrobiti mladih te otvorilo pitanje kakvo je obrazovanje i kakav odgoj o spolnosti smislen, tko bi ga trebao provoditi, za koju dobnu skupinu i s kojim ciljevima.
Obrazovanje i odgoj po definiciji su usmjereni na svrhe i vrijednosti, a one se u CESI-jevim porukama i ne spominju.
„Seksualno obrazovanje“ – za što?
I obrazovanje i odgoj o spolnosti svakako su potrebni a u suvremenom se kontekstu vrlo složena zadaća. Suvremena je kultura panseksualizirana; seks doista prodaje sve, od automobilskih guma do salame „Gavrilović“. Pornografska industrija – pa i ona u kojoj su objekti djeca – jedna je od najbrže rastućih industrija svijeta a eksplicitni sadržaji djeci i mladima dostupni su nekolicinom klikova.
„Deep fake“ umjetna inteligencija mogućnostima spolnog uznemiravanja i ucjenjivanja dala je neslućene mogućnosti a spolno nasilje prema dostupnim je istraživanjima u porastu. Slika spolnosti koje mediji najčešće nude reducirana je na dvoje; užitak i zabavu tj. konzumističko zadovoljenje potreba, ili je izrazito negativno intonirana.
Skladne veze, dobri brakovi i obitelji rijetko se prikazuju, osim u marketinške svrhe. Budući da je to kontekst u koje djeca i mladi ulaze, nije čudno što su izloženi ranoj seksualizaciji koja je dokazano štetna (malo kada se spominje da postoji medicinski termin preuranjeni spolni odnos).
CESI je djelomice u pravu; djeca o spolnosti najčešće uče od vršnjaka i iz medija, tek su na drugome mjestu roditelji i škola. Njihova kampanja sugerira da bi nastavnici i stručnjaci trebali poučavati o spolnosti – a svećenici, vršnjaci i ulica nikako ne – dok roditelje uopće ne spominju. Činjenica je da u nastavi biologije učenici već uče o anatomsko-fiziološkim vidovima spolnosti, trudnoći, spolno prenosivim bolestima i odgovornom spolnom ponašanju.
To, naravno, nije dovoljno jer spolnost uključuje cijelu osobu – tjelesnu, emotivnu, intelektualnu, duhovnu i društvenu dimenziju čovjeka. Čovjek nije biološki stroj, nego je misaono i simboličko biće – zato i njegova spolnost ima mnogo dublje značenje od puke fiziološke potrebe, izražavanja osjećaja ili rekreativnog užitka. Spolni nagon jedini je nagon koji nije usmjeren na preživljavanje pojedinca, nego na odnos s drugim i rađanje novoga „drugog“.
Spolnost uključuje međuljudske odnose i snažno oblikuje društvenu dinamiku pa je neodvojiva od pitanja o dobru. Zato je, između ostaloga, teško postići konsenzus o tome što i kako o spolnosti treba poučavati. Odgovori će ovisiti o svjetonazoru, pri čemu ne bi trebalo zanemariti znanstvene činjenice; zato bi u demokratskom društvu moralo postojati više programa kvalitetnoga spolnoga obrazovanja i odgoja, sukladnih odgojnim vrijednostima roditelja, ili potpuno izbaciti ideološke koncepte iz školskog govora o spolnosti, kao što je nedavno učinila američka savezna država Florida.
Tehnicistički i cjeloviti pristupi
Tehnicistički pristupi poučavanju o spolnosti temelje se na učenju tehnika, a cjeloviti uzimaju u obzir i smisao spolnosti i etičke vrijednosti. Istovremeno, postoje programi koji se temelje na uzdržljivosti (apstinenciji) i onih koji najviše govore o kontracepciji. Također, postoje oni temeljeni na vrijednostima i oni temeljeni na pravima.
Dok tehnicistički pristupi polaze od sprječavanja negativnoga, cjeloviti odgajaju za pozitivno. Tehnicistički pristupi najčešće pretpostavljaju da mladi nisu sposobni za suzdržavanje od spolnih odnosa, a ako i jesu, nema razloga tomu, kada ih se može poučiti o kontracepciji.
Iskustvo pokazuje suprotno: poučavanje o tome da je spolni odnos nešto što se tehnički izvodi ili upražnjava, i što nema nikakvo značenje, donosi daleko veću šansu rizičnoga ponašanja od onoga koji u spolnome činu vidi nešto vrijedno, izraz ljubavi prema posebnoj osobi. Uza svu nužnost znanja o tijelu, načinima spolno prenosivih bolesti, vrstama kontracepcije i njihovoj ograničenoj učinkovitosti, pobačaju i njegovim posljedicama, odgoj uvijek uključuje pozitivne navike, tj. vrline.
Podatci pokazuju da rezultata – nema
Potraže li se egzaktni podatci o uspješnosti programa prevencije rizičnoga spolnog ponašanja, odgovor će ovisiti o izvoru koji se konzultira. „Obuhvatno seksualno obrazovanje“ naširoko je promicano kao učinkovito, kao najbolji program koji treba uvesti širom svijeta (UNESCO, 2009, 2018).
Posumnjavši u utemeljenost takvih tvrdnji, neovisni američki Institut za istraživanje i evaluaciju proveo je 2019. globalno istraživanje kako bi se utvrdila stvarna učinkovitost različitih preventivnih programa „sveobuhvatnog spolnoga obrazovanja“. Istraživači su pronašli da „među 103 međunarodnih studija školskih CSE-kurikula (60 u SAD-u i 43 izvan SAD-a), samo ih je šest dokazalo njihovu učinkovitost (poboljšanje protektivnog ishoda – uzdržljivosti, uporabe kondoma, stope maloljetničkih trudnoća i spolno prenosivih bolesti 12 mjeseci nakon provođenja programa, na ciljanoj populaciji, sa ili bez negativnih učinaka).
Samo je jednu od šest studija provela neovisna evaluacijska ustanova (a ne autori programa), a rezultati još nisu ponovljeni. Istovremeno, šesnaest studija navodi štetne učinke CSE-a odnosno porast rizičnoga spolnog ponašanja adolescenata“.
U obuhvatnom dokumentu iz 2019. koji sadrži rezultate, a koji potpisuju psiholozi dr. Stan E. Weed i Irene H. Ericksen, stoji da „permisivan i eksplicitan sadržaj mnogih CSE-kurikula izaziva zabrinutost glede prihvatljivosti a slabe definicije „učinkovitosti“ korištena u mnogim istraživanjima CSE-a izazivaju ozbiljna pitanja o njezinom stvarnom učinku“.
Slične su rezultate pronašle druge dvije studije u američkim znanstvenim časopisima (2012, 2019), dok je Goldfarb-Liebermanova studija iz 2021., koja promiče CSE, obilježena eklatantnim metodološkim nedostatcima i sukobom interesa samih autora.
(Trans)rodna ideologija u pozadini
Za razliku od klasičnih CSE-programa, noviji programi uvode teme vezane uz rodnu problematiku. Istovremeno, tendencija je da počinju sve ranije, još od vrtićke dobi. Spomenuta Goldfarb-Liebermanova studija tako navodi da su niži razredi osnovne škole „zapravo najbolje vrijeme za uvođenje tema vezanih uz spolnu orijentaciju, rodni identitet i izražavanje, rodnu jednakopravnost i društvenu pravdu vezanu uz LGBT-zajednicu prije nego što hetero i cis-normativne pretpostavke i vrijednosti postaju dublje ukorijenjene i manje promjenjive“.
Autori smatraju da „djeca uče stavove o rodnim ulogama u ranoj dobi, promatrajući osobe u svojim obiteljima, te je … važno uvesti pojmove koji će poremetiti stereotipne i štetne predrasude povezane s rodom i spolnom orijentacijom u formativnom razdoblju“. CESI-jeva kampanja u potpunosti je na tome tragu: obećava sprječavanje nasilja u vezama, spolnog zlostavljanja, unaprjeđenja znanja o zdravim vezama a u pozadini je (pre)odgoj djece i mladih za ideološku agendu.
Zagrebe li se dublje u kampanju, nije teško uočitipravi cilj; oslobađanje od rodnih stereotipa eufemizam je za odvajanje roda od spola odnosno negacija onoga što je u spolnosti prirodno; da postoje dva spola, da je spolnost usmjerena na rađanje i da je majčinstvo prirodna specifičnost žene. Krajnja je posljedica odvajanje spolnoga ponašanja od morala. Korijeni su ovakvoga pristupa u povijesti radikalnoga i rodnog feminizma; temelj je frojdomarksistička teza da seksualno oslobođenje prethoditi ekonomskom i političkom oslobođenju, kako je pisala vrlo radikalna feministkinja Shulamith Firestone još 70-ih godina 20. stoljeća.
Spolno „oslobođenje“ djece
Bitan je dio ovakvoga pristupa „seksualnom obrazovanju“ tzv. spolno oslobođenje djece. Već su 1995., na trećoj UN-ovoj konferenciji o statusu žena u Pekingu, na jednoj od radionica predstavnice iz Danske i Švedske pohvalile rezultate obveznoga seksualnoga obrazovanja u „modernizaciji stavova“ o spolnosti među mladim ženama, među kojima su i „posvjetovljeno djetinjstvo, visoko spolno samopouzdanje, relativno rano ulaženje u spolne odnose, relativno česti spolni odnosi, pluralne seksualne tehnike“, a sve u ime spolnih i reproduktivnih prava, što je uključivalo pristup kontracepciji i pobačaju.
Naravno da je to vodilo do poricanja prava roditelja na odgoj djece, sve u ime „oslobađanja pojedinca kroz užitak i otkrivanje vlastite seksualnosti“. Prema Firestone, ukidanje patrijarhata u konačnici treba dovesti do ukidanja pojmova muško i žensko. Naravno da su u tom vidokrugu majčinstvo i očinstvo, normalna obitelj i obitelj s više djece prikazuje se kao nešto zastarjelo, što treba odbaciti.
Tko treba poučavati o spolnosti?
U članku 64. Ustava Republike Hrvatske stoji:„Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.“
Prvi su odgajatelji djece roditelji; nepružanje odgoja oblik je zanemarivanja djeteta. Druge obrazovno-odgojne institucije – uključujući školu – trebaju biti pomoć roditeljima i moraju poučavati u skladu s vrijednostima roditeljima. Za sve neobvezne obrazovne programe roditelj mora dati pisanu suglasnost. U protivnom se može dogoditi da se roditeljima oduzima pravo na kontrolu onoga tko, što i s kojim ciljem poučava njihovu djecu – što se dogodilo Karol Markowicz, kolumnistici New York Posta, koja se odselila na Floridu jer nije htjela da se njezinu šestogodišnjem sinu u školi u New Yerseyu govori: „možeš se osjećati kao dječak, čak i ako imaš dijelove tijela za koji ti neki ljudi možda kažu da pripadaju djevojčicama“.
Uloga vjerskih zajednica
CESI-jeva poruka pogrešno sugerira da svećenik ne bi trebao poučavati, a nastavnik bi. Kompetencije svećenika (vjeroučitelja) i nastavnika razlikuju se, ali i nadopunjuju. Vjerske zajednice nemaju samo pravo nego i dužnost poučavati mlade kako spolnost nije tek uzbudljiva nego i sveta, nerazdvojiva od vrijednosti ljubavi, vjernosti, braka i obitelji. Vjerojatno su zato trn u oku ideolozima.
Britansko i američko iskustvo
U Velikoj Britaniji CSE je prisutan od 1970-ih. Nakon tridesetak godina provođenja, Britanija je bila u vrhu zemalja po broju maloljetničkih trudnoća. 2004. britanski Institut za javne politike objavio je rezultate istraživanja učinkovitosti programa. Zaključak je glasio: poučavanje o spolnosti u školama nije donijelo željene rezultate, nego je pokazao da je ključ odgoja u obitelji.
Najnovija studija pokazala je nastavak trenda među britanskim adolescentima; ne samo da su pri europskom vrhu po rizičnim ponašanjima, uključujući spolno ponašanje, nego su općenito visoko nezadovoljni svojim životom.
Patricia Sandoval iz Kalifornije u nedavnom je intervjuu za Glas Koncila ovako prokomentirala svoje iskustvo američkoga spolnog odgoja: „Tinejdžeri, kada ih se educira o ‘sigurnom ili odgovornom seksu’ povjeruju da je ljubav zapravo seks.
Oni to onda ovako vide; u vezi si, ili čak nisi u vezi nego ti se netko sviđa, osjećaš žudnju i trebaš je zadovoljiti, jer ljubav je seks. Ne razmišljaju o posljedicama.“ U njezinu slučaju, konkretni plodovi ovakvoga pristupa bila su tri pobačaja u kasnoj adolescenciji odnosno ranim dvadesetima.
Spolni odgoj da, ali ne od njih
„Kao udruga, bavimo se spolnim odgojem već gotovo trideset godina i slažemo se s tvrdnjom udruge CESI – ‘Djeca uče o seksualnosti, no pitanje od koga’, ali pitanje je zašto bi djeca trebala učiti baš od njih. Ono što CESI pokušava uz pomoć stranke Možemo izrazito je opasno nametanje njihovih stavova našoj djeci. To je čista kampanja rodne ideologije i promocija LGBT-ideja. Kamo to vodi, mogli smo vidjeti na ovogodišnjoj Euroviziji. Takav pristup koji se temelji na neznanstvenoj teoriji roda i bezvrijednosnom gledanju na spolnost ne postiže proklamirane ciljeve, već samo širi destrukciju. Osim što se već desetljećima pokazuje, da se njime ne smanjuje, već samo povećava problem spolno prenosivih bolesti i maloljetničkih trudnoća, sada su i sve očitije pogubne posljedice guranja ideje promjene spola među mladima u njihovoj najosjetljivijoj dobi razvoja.“, kazala je prof. Kristina Pavlović, čelnica udruge GROZD.
Alternativne prevencijske strategije spolno prenosivih bolesti
„Uzevši u obzir ugrozu spolno prenosivih bolesti, HIV-a i maloljetničkih trudnoća za zdravlje i dobrobit mladih širom svijeta, eklatantan manjak dokaza učinkovitosti obuhvatnog seksualnog obrazovanja u školi, i zabrinjavajuće stope njegova štetnog utjecaja, preporučujemo da zakonodavci napuste plan globalne diseminacije CSE-a i porade na alternativnim prevencijskim strategijama.“
Preispitivanje dokaza o učinkovitosti obuhvatnoga seksualnog obrazovanja u školi, Institut za istraživanje i evaluaciju, 2019.
„Gradski ured za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo i komunalne poslove nije zaprimio zahtjev niti izdao bilo kakvo odobrenje za lijepljenje plakata u sklopu CESI-eve kampanje vezane uz seksualno obrazovanje na lokaciji Kaptol.”
Služba za informiranje i medije, Grad Zagreb
Marina Katinić Pleić
Izvor
