Bliski istok dao je svjetskoj historiji mnoštvo zlikovaca i heroja, ali nigdje to nije očitije nego u Libanonu, zemlji gdje stoljećima jedni pored drugih žive Židovi, kršćani i muslimani. I ako netko želi razumjeti Libanon, treba razmišljati o odnosu najmodavac – najmoprimac. Libanon je iznajmljena zgrada bez stalnog najmodavca, a najmoprimcima je jedino zajedničko što ne plaćaju održavanje zgrade.
Ta zgrada, Libanon, često ima problema s olujama. Za vrijeme kišnih dana nakon Nakbe na vrata zgrade pokucali su Palestinci. Stanari nisu bili zadovoljni, ali su ih primili. I kako to biva… Niti dva desetljeća nije prošlo, a još je Palestinaca htjelo doći (izgon PLO-a iz Jordana).
Kiša je padala; oluja je bjesnila; Palestincima je bilo hladno, ali nisu ih puštali unutra… Libanonci su im zalupili vrata pred nosom. Palestinci su željeli i dalje unutra, nisu imali gdje otići. Stanari (Libanonci) su se svađali. Neki od njih su se žestoko protivili i prestravljeni su držali vrata zatvorenima. Međutim, nisu svi dijelili to mišljenje. Dio njih je mislio: „Pustimo ih, sutra će otići“, a drugi dio: „Pustimo li ih, imat ćemo saveznika protiv svog neprijatelja.“ Na kraju su im dali da se usele u zgradu. I to je, izgleda, bilo potrebno stanarima da shvate tragičnost situacije jer te izbjeglice nije zanimalo ništa više nego paljenje susjedne izraelske kuće.
Paljenje izraelske kuće nije najbolje prošlo pa je zapaljena istrošena zgrada zvana Libanon. Gori već 49 godina i nikako da izgori. Međunarodne sile šalju vatrogasce (donacije), ali što više gase požar to se više širi… A kako će se ugasiti? Požar su zapalili Palestinci, a u njegovom gašenju nisu pomogli Maroniti, Druzi niti šijiti. Poslije su se u paljenje uključili Sirijci, Židovi… Popis nije beskonačan, ali nije niti konačan.
Tko je za sve kriv? Teško je reći. To je kao da Libanonca za vrijeme Libanonskog građanskog rata pitate tko je odgovoran za neku od svakodnevnih eksplozija. Prosječni žitelj Hamre, četvrti u Bejrutu, ovako bi odgovorio: „PLO (suniti) optužuje Amal pokret (šijiti), koji negira to i prozivaju kršćane za postavljanje bombe, a oni upiru prema Druzima… Gorštaci (Druzi) će to zanijekati i optužiti Sirijce, a na kraju će Sirijci za sve optužiti Židove.“
U vrijeme najgoreg požara pojavila se još jedna grupa – naravno, pogađate, riječ je o Hezbollahu. Nije bitno definiramo li Hezbollah kao Božju stranku ili terorističku organizaciju. Za dio libanonskih šijita, a onih i u svijetu, Hezbollah predstavlja borce koji se nalaze u neprestanim (‘križarskim’) pohodima.
Riječ je o organizaciji potpomognutom Iranom. I to je pokojni, kako bi muslimani rekli šehid (mučenik), čelnik organizacije Hassan Nasrallah potvrdio više puta. Prije više od desetljeća rekao je: „Hezbollah ima novca sve dok Iran ima novca“; a 2016. potvrdio je važnost Irana za organizaciju: „Transparentni smo u pogledu Hezbollahova proračuna, prihoda, troškova, svega što konzumiramo, oružja, raketa… sve dolazi iz Irana.“
Osim financijske pomoći iranskog vodstva, važno je istaknuti i višedimenzijalnost pokreta. Riječ je o pokretu koji je puno više od pjevanja pjesama u čast Nasrallaha, dijeljenja paketa socijalne pomoći, gradnji školi ili poticanja žena na čednije oblačenje (hidžab, nikab)… Pokret ima vjersku i političku strukturu, a sve počiva na manifestu iz 1985., ,koji je modificiran prije izbora 2009., u kojem se navode razlozi osnivanja: protjerivanje zapadnih sila iz Libanona, uništenje izraelske države i iskazivanje odanosti iranskom ajatolahu. U manifestu se zagovara uspostavljanje političkog sustava inspiriranog Iranom, ali se isto tako, mudro, tvrdi da libanonski narod ima pravo na samoodređenje.
Vodstvo Hezbollaha slijedi i dan danas taj manifest, ali je desetljećima radilo i na promidžbi pokreta koji je mnogim Libanoncima (nemuslimanima) postao prihvatljiv.
Izopćeni general Michel Aoun po povratku u zemlju (2006.) odlučio je potpisati Memorandum o razumijevanju između Slobodnog patriotskog pokreta i Hezbollaha – Memorandum se još naziva Sporazum Mar Mikhael jer je potpisan u crkvi sv. Mihaela u bejrutskoj četvrti Haret Hreik, u pretežito šijitskom dijelu grada (Dahiye). Riječ je o prvom takvom sporazumu između kršćana i šijita koji je Hezbollahu dao politički legitimitet. Memorandum je utvrđeno da će Hezbollah podržati Aouna za predsjednika, u zamjenu za podršku kršćana Hezbollahu kao političkom pokretu. Do danas je memorandum ostao na snazi i nije mijenjan.
Nije samo Slobodni patriotski pokret podržao Hezbollah. Poznata pjevačica Julia Boutros, Maronitkinja, pjeva često pjesme u čast Hezbollaha, Hamasa, Hassana Nasrallaha, Palestine… Naslovi govore koliko dio kršćana ‘mrzi’ islamske pokrete: „Nestalo je Sunce pravde“ (arap. Ghabet Shams El Haq), „Gdje su milijuni?“ (arap. Wein el Malayeen?), „Dragi voljeni“ (arap. Ahibaii), „O majko, što je s vjetrom?“ (arap. Yamma Mwel Lhawa?)…
I jedna libanonska časna sestra nedavno je izazvala kontroverze jer je zamolila učenike u jednoj libanonskoj kršćanskoj školi da mole za “muškarce otpora“ (Hezbollah) u južnom Libanonu za koje je rekla da brane zemlju.
Bez obzira na potporu dijela kršćana, koji je istinski cilj Hezbollaha? Pretvoriti Libanon kroz nadolazeća desetljeća u islamsku džamahiriju. I djelomično su to već ostvarili.
Libanon već dvije godine nema predsjednika jer se vodstvo Hezbollaha ne može dogovoriti s kršćanima. Kršćani i Druzi predlažu prozapadnog ekonomskog stručnjaka i bivšeg ministra financija Jihada Azoura, ali Hezbollah to odbija i javno podržava Suleimana Frangieha, kršćanina koji je u odličnim odnosima s Bacharom Al-Assadom.
Ne treba napominjati da bila koja odluka u Libanonu pa niti ulazak stranog državljanina u zemlju preko zračne luke Rafik Hariri nije moguć ako je Hezbollah protiv toga. Riječ je o pokretu koji fanatično podržava trećina stanovništva, ako i toliko, a Iran preko njih vlada Libanonom kao što su Osmanlije do konca Prvog svjetskog rata vladali. Libanon je sveden na vilajet.
I sada kada u zgradi stanuje i Hezbollah, uz izbjeglice (Palestince i Sirijce), Izrael je ‘zabrinut’. Točnije, Hezbollah je poslužio Benjaminu Netanyahu kao opravdanje za rat protiv Libanona, za izvođenje ‘vojne operacije’. Nakon što nije uspio uništiti Hamas, u čijem je stvaranju krajem prošlog stoljeća sudjelovao Mossad stvarajući protutežu PLO-u, Netanyahu neće uništiti niti Hezbollah. Eliminacija političko-vjerskog i vojnog vodstva ne znači dobiven rat. Hezbollahovi borci nakon smrti visokih časnika i Hassana Nasrallaha sigurno neće položiti oružje i predati se.
Netanyahu to zna. Njemu je ovaj rat poslužio, kao i onaj protiv Hamasa, za odgodu presude. Činjenica za one koji nisu upućeni i podržavaju Bibijeve ratne pohode: četiri godine traje suđenju Netanyahu zbog optužbi za podmićivanje, prijevare i zlouporabu položaja.
Hoće li krvnik Gaze biti osuđen tek trebamo vidjeti, ali nije nemoguće da u ratu protiv Libanona, kao nekoć i Ariel Sharon, ponese titulu „krvnika Bejruta“.
Davne 1982. Izrael je pod vodstvom ministra obrane Ariela Sharona izveo operaciju „Mir za Galileju“. Razlozi su bili slični kao i sada, samo ih je tada umjesto Hezbollaha ugrožavao PLO. I, važna činjenica, dio Libanonaca podržavao je vojnu intervenciju!
Tadašnji vođa kršćana Bachir Gemayel pozvao je Izrael u borbu protiv Palestinaca. Poziv koji su oni iskoristili za ostvarivanja vojnih ciljeva. Opkolili su Bejrut (ova invazija mogla bi ići u tom smjeru, neće zasigurno stati prema strateškim planovima na rijeci Awali kod grada Sidona jer Hezbollah djeluje i drugim dijelovima zemlje) i raketirali ga sve dok PLO i Sirijci nisu napustili libanonsku prijestolnicu.
Kršćanima je u ‘lijepom sjećanju’ ostao boravak izraelske vojske u Libanonu. Napose jedan primjer pokazuje koliko su okupatori cijenili kršćane. Bilo je potrebno zauzeti isusovački koledž Notre Dame u mjestu Jamhour – iz kojeg se pruža pogled na cijeli Bejrut – kako bi osigurali predsjedničku palaču u Baabdi. Nakon što su zauzeli koledž, izraelski vojnici prenamijenili su crkvu u prostor za vršenje nužde (toalete).
Mnogi libanonski kršćani reći će ne ponovilo se više nikad. Uistinu, Izrael bi mogao pustiti Libanoncima da njihova zgrada izgori do kraja, a ne poticati nove nemire i sukobe u zgradi. Dovoljno je ljudskih života već izgubljeno.
