Robert Spencer autor je brojnih članaka i knjiga o islamu i islamskom terorizmu. U bestseleru New York Timesa objavljeno je 28 knjiga, uključujući knjigu Istina o Muhamedu: utemeljitelju najnetolerantnije religije na svijetu i Politički nekorektni vodič kroz islam (i križarske ratove). Njegovu najnoviju knjigu, Muhammad: Kritična biografija, objavila je Bombardier Books u rujnu. Spencer je direktor Jihad Watcha, programa Centra za slobodu Davida Horowitza, i vodio je seminare o islamu i džihadu za, između ostalih organizacija, FBI, Glavni stožer američke vojske, Zajedničku radnu skupinu za borbu protiv terorizma (JTTF) i američke obavještajne zajednice.
Što je Jihad Watch?
U svojoj knjizi Seymour: Uvod, J. D. Salinger daje svom protagonistu nekoliko savjeta za pisanje: kaže da biste trebali razmisliti o tome kakve knjige želite čitati, a zatim ih sami napisati. Pokušao sam to učiniti u svojim knjigama i na Jihad Watchu, mrežnoj stranici koja objašnjava što „džihad’“ znači i kako su njegovi postupci inspirirani islamskim učenjima. To je mjesto za informiranje i objašnjenje o džihadu. Takvo mjesto nije postojalo – pa sam ga morao napraviti. U posljednjih 20 godina nije bilo dana u kojem nije bilo vijesti za objavu.
Recite nam nešto o svom novom radu o Muhammedu.
To je biografija Muhammeda drugačija od one koju sam napisao 2006. Ova nova knjiga prolazi kroz priče u islamskoj tradiciji o Muhamedu i uspoređuje ih s drugim konkurentskim tradicijama, pokazujući da postoje varijacije za praktički sve: njegovo ime, kada je postao prorok, tko je anđeo koji mu se ukazao, itd. Ono što knjiga pokazuje jest da Kur’an nije povijesni izvještaj, već mitovi i legende koji imaju različite oblike u različitim mjestima i vremenu.
Hoće li to biti kontroverzna knjiga?
Naravno. Iskreno, ne znam kako itko može čitati ovu knjigu i, ako je racionalan, i dalje biti musliman.
Proveli ste svoju karijeru tvrdeći da islam nije samo religija kao bilo koja druga, već da zapravo ima jedinstvenu tendenciju poticanja ekstremizma. Zašto toliko mnogo ljudi ne želi ni uzeti u obzir takve argumente?
Iz dva primarna razloga. Prvi je da postoji usklađena kampanja već više od 20 godina, kako bi ljudi mislili ne samo da je islam miroljubiv, već da ste, ako mislite drugačije, rasisti, islamofobi, mrzitelji i ne biste trebali biti u blizini pristojnog ljudskog bića. Kao rezultat toga, ljudi su uplašeni misleći da moraju vjerovati da je islam miroljubiv – čak i protiv svih dokaza – i da se suočavaju s osobnom i profesionalnom propašću ako ne vjeruju u to ili ako javno poriču da je miroljubiv, divan i predstavlja veliku korist za zemlje Europe i Sjeverne Amerike. Riječ je o propagandnoj kampanji s ciljem da ljudi osjećaju strah od progovaranja, da se posrame svojih uvjerenja i da budu društveno stigmatizirani ako govore istinu.
Drugi razlog je taj što je stvarnost previše strašna da bismo je razmotrili. U Europi postoje milijuni muslimana, a demografski trendovi dovode do muslimanske većine prije kraja stoljeća—a isto će se dogoditi i u Sjevernoj Americi. Građani, domorodačko stanovništvo Europe i Sjeverne Amerike, gledaju ove trendove i misle: „Suočavamo se s osvajanjem i islamizacijom, te brutalnim pokoravanjem– i konačnim izumiranjem– domorodačkog stanovništva, kao što se dogodilo u Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i drugdje.“ Kad ljudi čuju da se o takvim stvarima raspravlja, čini se da je to previše strašno. Osim toga, svi su sreli muslimane koji su dobri ljudi, pa ljudi misle da su ove tvrdnje lažne i da se ne može sve ovo stvarno događati.
Stvarnost je previše zastrašujuća da bi se s njom suočilo. Ugodna laž je bolja od neugodne istine.
Da, li, u isto vrijeme, mislim da ljudi to znaju. Ima čak i ljudi koji pretpostavljaju da se sve to već događa i da je prekasno da se promijeni. Ne postoji način da se promijeni politički poredak jer je (sadašnji trend) prejak pa je neizbježan.
Tijekom proslave tzv. Pridea u Madridu, novinar je pitao nekoliko sudionika što bi više voljeli: islamski kalifat ili vladu s „krajnjom desnicom“ (VOX) na vlasti. Odgovor je bio u korist kalifata. To odražava enormno neznanje velikog dijela stanovništva.
Mladima se cijeli život lagalo o tome što je islam i o njegovoj povijesti. U Sjedinjenim Američkim Državama postojali su zajednički napori da se promijene udžbenici – a sada sve što možete naći je potpuno „ružičasta“ verzija onoga što islam jest, ona koja nema nikakve veze s poviješću. Ovi udžbenici ne govore ništa o nasilju džihada, ili o pokoravanju i istrebljenju domorodačkog stanovništva. Imaju samo kritike judaizma i kršćanstva, što stvara ideju da je islam na neki način superiorniji od naše kulture – pa zašto ga ne pozdraviti?
Zemlje poput Katara troše novac u službi ove agende. Kupuje li se tim novcem šutnja i sudjelovanje mnogih na Zapadu?
Da. Na primjer, Katar je kupio američka sveučilišta i uložio milijune dolara, pa su sveučilišta počela odražavati stavove koje njihovi financijeri žele širiti. I zato je ova propaganda tako uspješna – jer se uči na sveučilištima, u srednjim školama, čujete je u medijima, posvuda. Ne čujete glasove protivljenja jer su ušutkani optužbama za rasizam. Političari se također boje jer ako ne prihvate narativ da je islam miroljubiv i prekrasan, onda mogu biti označeni kao islamofobični rasisti – i to će, naravno, biti kraj njihove političke karijere.
Sveučilišta u SAD-u žarište su entuzijastične podrške skupinama poput Hamasa. Kako je takvo ispiranje mozga moguće?
Temelji za to postavljani su desetljećima. Jedini okvir koji je mnogim studentima dan za promatranje svijeta je marksistička vizija „tlačitelja“ i „potlačenih“, koju oni uredno primjenjuju na Izrael i Palestinu. To je okvir koji oni poznaju, bio on rasni, ekonomski ili teritorijalni. Stoga, navodni tlačitelj nikada ne može biti žrtva jer se to ne uklapa u narativ koji vide u svijetu. Unutar tog narativa, potlačeni ponekad uzvraćaju brutalno – ali to je opravdano većom i trajnijom (iako skrivenom) brutalnošću tlačitelja. Zato opravdavaju ono što se dogodilo 7. listopada.
Je li nemoguće promijeniti narativ bez obzira na to što radi Hamas ili bilo koja druga teroristička skupina?
Narativ je društvena zaraza. Mislim da smo posljednjih godina imali lekcije o tome kako su ljudska bića natjerana da razmišljaju o apsurdnim stvarima jer ih svi prihvaćaju. To je poput virusa koji prelazi s jedne osobe na drugu. Nema nikakve racionalnosti iza toga. Imamo primjere u povijesti – poput suđenja vješticama u Salemu u 17. stoljeću – gdje su se svjedoci zakleli da su vidjeli svoje susjede s vragom ili kako razgovaraju sa zlim duhovima. Bilo je potpuno apsurdno, ali je poput virusa prelazilo od svjedoka do svjedoka. To je ono što se sada događa na američkim sveučilištima.
Međutim, ne smijemo pokleknuti pred tom propagandom. To bi bio poraz koji bi imao vrlo ozbiljne posljedice. Ako se Palestincima i njihovim saveznicima dopusti da postavljaju dnevni red i diktiraju svoj pogled na stvarnost, postoji šansa da će Izrael biti uništen u budućnosti. Istina ne smije ostati neizrečena.
Na primjer, često čujemo da je Gaza zatvor na otvorenom. Ali u pravom zatvoru ili koncentracijskom logoru, projektili se ne ispaljuju na susjedne teritorije – tako da postupci Palestinaca u Gazi to opovrgavaju. Svatko tko o tome razmisli 30 sekundi shvati to. Propaganda ima novca i računa na društvenu zarazu, ali na kraju istina izađe na vidjelo. Govorite istinu i bit ćete pobjednici.
To se odražava na moju vlastitu karijeru govorenja o islamu u posljednjih 30 godina. Kada sam počeo – a u određenoj mjeri i danas – govoriti istinu o onome što islam propovijeda, mnogi ljudi – muslimani i nemuslimani – optuživali su me da lažem. Rekli su da nema ništa o tome da je Muhamed oženio devetogodišnju djevojčicu ili da je uzeo seksualno roblje nakon bitaka, itd. A sada imate apologete islama koji otvoreno brane dječje brakove i seksualne robove – sve stvari za koje sam bio optužen za laganje prije. Tako da na kraju istina izađe na vidjelo.
Spomenuli ste virus i društvenu zarazu. Ovo je vrlo slično tzv. woke pokretu.
To je uglavnom ista stvar. Probuđeni počinju govoriti da muškarci mogu postati žene i svi počinju prihvaćati ideju da muškarci mogu postati žene. Ali kad bismo samo na trenutak razmislili o tome, shvatili bismo da muškarci ne mogu postati žene. Problem je, međutim, što se mnogi ljudi boje to reći, da ne bi pretrpjeli ostracizam i propast svoje profesionalne i osobne karijere. Dakle, umjesto toga, prihvaćaju tvrdnju da muškarci mogu postati žene i da su njihove zamjenice oni/one. Tako to funkcionira.
Vidjeli smo cijeli prikaz wokeizma na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara.
Da – ali postojala je pozitivna točka jer su mnogi ljudi to vidjeli i pitali se: zašto se toliko boje kršćanstva? Otkud ta opsjednutost pokušajem uništenja kršćanstva? Neki ljudi počinju misliti da možda trebamo vratiti tradiciju koju smo odbacili i braniti našu kulturu. Iako neću biti tu da to vidim, uvjeren sam da će ljudi za 50 godina reći: možete li vjerovati da su ljudi mislili da muškarci mogu postati žene!
Mislite li da još ima vremena da se situacija preokrene?
Mislim da uvijek ima vremena, čak i nakon pobjede. Sjetite se Reconquiste: trajalo je osam stoljeća, ali ona je dobar primjer kako se to može učiniti. Mislim da je ovo najmogućiji scenarij u Europi: zemlje poput Švedske, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, a možda i Španjolske, će pasti. Ali postojat će džepovi otpora koji nikada neće odustati – i iz njih će doći ponovno rođenje kršćanstva i Zapada.
