Nakon odlično posjećenog i vrlo zanimljivog okruglog stola prve večeri, drugog dana je Tradfest nastavljen izlaganjima gostiju iz inozemstva – Švedske, Australije, SAD-a, Njemačke, Poljske, Mađarske, Bugarske. Teme su bile pobačaj, homoseksualnost, Istanbulska konvencija, istospolni brakovi te položaj i budućnost Crkve.
Paul Hanrahan: „Pobačaj gotovo nikad nije izbor žene, dajmo im stvarni izbor“
Pobačaj je u Australiji legalan u nekim saveznim državama, u nekima je i dalje ilegalan. Jedina u kojoj je posve liberaliziran je Teritorij glavnog grada. Australija ima 25 milijun stanovnika, a pobačajem je ostala bez njih pet. No kad se računa da je sve krenulo sedamdesetih, da bi pobačena djeca već imala svoju djecu, demografska šteta se penje na 10 milijuna: Bez pobačaja, Australija ne bi imala problem nataliteta koji ima danas.
U Australiji je, kaže, svega pedesetak ljudi koji su molili za živote nerođene djece pred klinikama za pobačaje, no samo zbog njih je donesen poseban zakon o „safe zonama“ od 150 metara, za koje smatra da su neustavne. Za 24 godine koliko se bavi time, 600 žena je promijenilo mišljenje, njihovu djecu držao je u rukama.
Protiv obitelji se vodi rat, smatra on. „Svatko bi trebao vidjeti kako izgleda pobačaj, to je zastrašujuće, vrlo uznemirujuć prizor“, kaže. „To su vaša braća i sestre, raskomadani“.
Podsjetio je tko je bila Margaret Sagner, osnivačica „Planned Parenthooda“, i na njene veze s nacistima. Govorila je na njihovim konferencijama, družila se s njima, a njeno se društvo u SAD zvalo „eugeničkim“, a podružnica u Australiji – „Društvo za rasnu higijenu“! Kasnije su, tijekom rata, promijenili nazive i izbrisali eugeniku iz svog programa jer je to previše smrdilo na Hitlera i jer „Planiranje obitelji“ zvuči puno ljepše nego „rasna higijena“.
Spomenuo je i to da u velikoj većini slučajeva pobačaj nije izbor žene, već nekog drugog – partnera, roditelja, muža. Često im se prijeti izbacivanjem iz kuće ili nasiljem ako ne odu na pobačaj. Kad ne bi bilo pritiska na žene, pobačaja praktički ne bi bilo, smatra. Treba takvim ženama ponuditi alternativu. Na kraju, rekao je da puno mladih ljudi pristupa pro-life pokretu i da to daje nadu: „Njihova strast i energija su nezamjenjive“, kaže.
Dr. Imre Téglásy, čovjek koji je preživio pobačaj
Umirovljeni profesor latinskog i mađarskog jezika, dr. Imre Téglásy, održao je izlaganje o kulturi života u Mađarskoj. Za vrijeme komunističkog režima u Mađarskoj, njegov otac je bio „narodni neprijatelj“. Kako zbog toga nije mogao naći ni najjednostavniji posao niti je smio odseliti iz provincije u koju je nakon rata bio smješten, obitelj je gladovala kad je njegova majka saznala da je trudna. Kako nije smjela napustiti mjesto i otići u Budimpeštu, pokušavala je sama, srećom neuspješno, izazvati pobačaj. Imre je za to saznao slučajno, kad mu je bilo jedanaest godina.
Autor nekoliko knjiga i znanstvenik filolog, iako umirovljen još uvijek radi za Alpha Alliance for Life organizaciju koja se bavi sprječavanjem pobačaja te je do sad uspjela spasiti tisuće djece. Organizirali su i telefonsku SOS liniju na koju se žene u nevolji uvijek mogu javiti.
U Mađarskoj se vodi kulturni rat, kaže. Multikulturalizam je pak eufemizam za sukob civilizacija. Ne postoji međusobno uvažavanje raznih kultura, koje je preduvjet multikulturalizma, naročito kad se radi o islamskoj. Ukazao je na činjenicu da postoje razlike po nacijama prema stavu o pobačaju navevši u predavanju koje su države u kojima nema ili ima vrlo malo pobačaja, poput islamskih zemalja Male Azije, dok s druge strane europske zemlje u pravilu pripadaju kulturi smrti.
Prosječni fertilitet u cijeloj Europi je oko 1,4 – mnogo manji od potrebnog za opstanak njenih naroda, a kao primjer je uzeo talijansku pokrajinu Liguriju gdje je jedne godine na tisuću žena rođeno samo sedmero djece. Pobačaj je zapravo genocid, kaže, i podsjeća da će ako nastavimo tim tempom posljednji Europljanin umrijeti 2285., odnosno da će to biti godina kad ćemo definitivno izumrijeti.
A to je genocid po definiciji, kaže, istrijebljenje jedne nacije. Citirao je pravnu definiciju genocida, dodavši samo kao kriterij uz naciju, rasu i vjeru i „starosnu dob“: Ako ste premladi, mogu vas ubiti pobačajem, ako ste prestari eutanazijom.
Također je podsjetio na Margaret Sanger i na to da je Lenjin usvojio njene ideje u SSSR-u nakon revolucije 1917. godine. Ironično, upravo je pobačaj, kaže kapitalistička ideja da se žene uvede na radna mjesta da proizvode materijalna dobra umjesto da donose djecu. Nacističko geslo „Arbait macht frei“ („Rad oslobađa“) danas bi glasilo „Abtreiben macht frei“ („Pobačaj oslobađa“). Pobačaj je sredstvo kojim se rješavamo neželjenih ljudi, ali i poruka da prvo dolaze materijalna dobra, a obitelj i ljubav kasnije.
Država bi, kaže, umjesto masovne imigracije, manjak ljudi trebala rješavati većom podrškom obitelji i rađanju, naročito onima s više djece. Imigranti dolaze u Mađarsku s djecom u rukama, a mi svoju ubijamo – mi smo teroristi, kaže on.
Mathias von Gersdorff: Identitetske politike idu za tim da nemamo identiteta
Mathias von Gersdorff rođen je u Santiagu de Chile. Budući da je po struci ekonomist, radio je kao bankar u Londonu i Frankfurtu, a od devedesetih je i pro-life aktivist. Autor je brojnih knjiga u kojima se bavi utjecajem medija. U Zagreb je došao kao aktivist organizacije „Kinder im gefahr“ („Djeca u opasnosti“) iz Frankfurta, koja se bori protiv nasilja u obitelji i pornografije.
Njegovo se izlaganje ticalo seksualne revolucije u Njemačkoj, pokrenute pilulom, koja je dovela do brojnih i dubokih promjena u kulturnom okruženju. Mediji promoviraju ideju da „sve treba biti prihvaćeno“. Podsjetio je da se svojevremeno govorilo o „seksualnoj emancipaciji djece“, dok danas imamo situaciju da je dovoljno sebe proglasiti ženom da biste legalno to bili. Naveo je primjer austrijskog liječnika i psihoanalitičara, Wilhelma Reicha, koji je rekao da je potrebno seksualizirati djecu jer kasnije neće biti u stanju živjeti u običnim, monogamnim brakovima.
Te su ideje oživljene šezdesetih godina djelovanjem Frankfurtske škole, sociologa Herberta Marcusea koji je napisao „Eros i civilizacija“ te ostalih komunista koji ne prihvaćaju da ljudska seksualnost ima svoju konkretnu svrhu – prokreaciju. Istovremeno papa je 1968. izdao proročku encikliku o utjecaju pilule.
Kasnije je građanska zajednica sve više i više izjednačavana s brakom, a s druge strane je gay lobi zahtijevao brakove, u vrijeme kad se više građanska zajednica nije više razlikovala od braka, osim po tome što se samo u braku moglo usvajati djecu.
Sve je to dio „identitetske politike“ zasnovane na utopijskoj ideji da se identitet može mijenjati po volji. S druge strane, feministice, kaže, spominju da treba uništiti ono što zovu „heteronormalna matrica“. Njegova je teza da se sve u vezi seksualne revolucije događa planski, ne slučajno, i da je ona pažljivo konstruirana.
Nakon njegova govora, dodijeljena je nagrada „Svjedok godine“ don Damiru Stojiću, čime je završen prijepodnevni program.
Poslijepodne predavanja su se nastavila izlaganjima Jerzyja Kwaśniewskog i dr. Tymoteusza Zycha iz Poljske u ime „Ordo Iurisa“, dr. Paula Camerona iz SAD-a u ime Family Research Institutea, pravnika Borisa Andreeva iz Bugarske i dr. Clemensa Cavallina iz Švedske.
