Svim razumnim ljudima jasno je kako je velikosrpska ideologija duboko bolestan, izopačen, poremećen, maliciozan, iracionalan i nasilan konstrukt kakav se rijetko viđa u modernoj povijesti svijeta.
Ono što također karakterizira velikosrpsku ideologiju njezina je ustrajnost. Unatoč ratnim porazima devedesetih godina – Srbi ne odustaju. Što otvoreno što kroz celofan i dalje prodaju velikosrpske ideje, bilo da govorimo o srpskim šovinističkim medijima ili o političkoj klasi koja svoje korijene vuče u devedesetim godinama.
Naravno, tu je i uvijek sveprisutna Srpska pravoslavna crkva.
Dakako, velikosrpska ideologija – danas zvana „srpski svet“ – uživa i potporu svih znamenitih srpskih institucija, od SANU i Matice srpske pa do srbističkih katedri. Najvažniji srpski geopolitičari predlažu komadanje okolnih država, a djelovanje srbijanskih službi jasno je vidljivo u Srbiji susjednim zemalja pa tako i u Hrvatskoj.
Na udaru velikosrpske ideologije uvijek se posebno nalazio hrvatski jezik. Velikosrpski teoretičari, nakon kojih redovito dolaze praktičari manijačkih i zločinačkih sklonosti, svjesni su one Preradovićeve „po njemu svi sve što jesi“.
Udar na hrvatski jezik se nastavlja.
Tako su nedavno sudionici Treće interkatedarske srbističke konferencije – koju čine predstavnici svih srbističkih katedri na svim filološkim, filozofskim, učiteljskim i pedagoškim fakultetima u Srbiji, tzv. Republici Srpskoj i Crnoj Gori, uključujući i predstavnike Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književost i umjetnost u Beogradu, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Društva za srpski jezik i književnost Srbije i Zavoda za unaprjeđenje obrazovanja i odgoja u Beogradu jednosglasno – usvojili tzv. Deklaraciju o granicama srpskog jezika.
U nastavku donosimo najvažnije dijelove ove deklaracije.
Nakon čitanja ovih redaka svima će biti jasno kako se radi o novome velikosrpskom udaru na hrvatski jezik, ali i općenito hrvatski identitet.
Nadamo se što skorijoj reakciji hrvatskih jezikoslovnih institucija, ali i – nadamo se ne naivno – političkih struktura.
Ovo je velikosrpstvo na djelu i ako će se ignorirati mogli bi nam se ponoviti neki scenariji iz prošlosti.
„Konsolidacija srpskoga državno-političkog prostora u vremenu VII.-X. stoljeća u istočnom predjelu nekadašnje rimske provincije Dalmacije, djelomično i Donje Panonije i Gornje Mezije dala je geografsku osnovu za formiranje posebnog srpskoga govornog tipa, koji će se u vremenu X.-XI. stoljeća diferencirati iz kasnopraslavenskog jezika kao starosrpski jezik. Na zaokruženom prostoru nastat će štokavski jezički tip, upravo srpski – primarno vezan za srpski narod i njegove zemlje“.
„Metanastazinka kretanja, započeta turskim prodorom na Balkanski poluotok dubinski će promijeniti sastav stanovništva od Vardara do Zagrebačke gore, Žumberka i Bijele Krajine. Štokavski govori su se stabilizirali na prostoru znatnog dijela sadašnje Hrvatske, čitave Bosne i Hercegovine (s Republikom Srpskom), gotovo cijele Srbije (s pokrajinama) i pograničnih zona u Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji“.
„Migracije i raznovrsni etnolingvistički procesi doveli su do toga da je značajan dio stanovništva koji se služi srpskim narodnim jezikom istupio iz srpskoga nacionalnog korpusa ili je prihvatio štokavski, nikada se i ne nalazeći u ovome korpusu“.
„Općepoznato je da je početak standardizacije i kodifikacije srpskoga književnog jezika vezan za rad Vuka Stefanovića Karadžića. Vuk je u svom pedesetogodišnjem radu (1814.-1864.) napravio prvu i standardizaciju i kodifikaciju srpskoga književnog jezika. Taj Vukov srpski književni jezik i pravopis usvojen je u svim tadašnjim državama i provincijama gdje je živio jezikom povezan narod srpski: Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Na svim tim prostorima prihvaćena su gotovo sva Vukova standardizacijska i kodifikacijska rješenja. Osim u jednom slučaju: u slučaju Vukova naziva jezika. Tako se Vukov književni jezik, koji je za Vukova života bio imenom samo srpski, poslije toga javlja i kod Srba pod imenom srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, a po njegovom ukidanju raspadom SFRJ, još pod četiri imena: kao hrvatski, kao bošnjački/bosanski, kao crnogorski, i kao bunjevački jezik“.
„Prema svim znanstvenim lingvističkim kriterijima identiteta standardnog jezika – (1) genetičkom, (2) strukturnom i (3) komunikativnom – ta imenom četiri različita jezika jesu isti zajednički lingvistički jezik. To su, strogo lingvistički gledano, samo različite inačice jednoga istoga lingvističkog Vukova i vukovskog srpskoga jezika, sa statusom političkih jezika“.
