„Na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli premijerno će biti prikazan novi film Gorana Dukića ‘Nosila je rubac črleni’. U bajkovitoj komediji u kojoj je narator animirani Isus Krist, glavni zaplet se vrti oko seksa prasice Bebe, dok lokalni svećenik zavodi seosku curu u prekrasnom ambijentu hrvatskog Zagorja koje nikada ljepše nije izgledalo na filmu“, čitamo ovih dana u hrvatskim medijima.
O tome da je hrvatski film pao na najniže razine ikada suvišno je ikome išta objašnjavati. I oni filmovi koje HAVC dotira (a gotovo nikada ne dotira one koji promiču bilo što vezano uz hrvatske vrijednosti) imaju vrlo nisku gledanost pa na premijere nerijetko ne dođu ni obitelji svi involviranih aktera, a kamoli da bismo mogli govoriti o visokoj posjećenosti.
Glavne teme od strane naručene kritike hvaljenih filmova obično uključuju pijane, drogirane i suspektne branitelje, promiskuitetne svećenike, opskurne desničarsko-patrijarhalne tipove koji kad ne sudjeluju u kriminalnim radnjama mlate žene, mrze Srbe ili spolno opće s kozama. Do sada je ovakav narativ bio ograničen na Zagreb i Dalmatinsku Zagoru, ali sada se, vidimo, širi i u Zagorje zelene.
Zašto bi se u filmu govorilo pozitivno o braniteljima i njihovoj ulozi u obrani domovine, o tome da su brojni branitelji danas uspješni poslovni i obiteljski ljudi ako se može stereotipno izrugivati populaciju koja je često dala sve, od fizičkog do mentalnog zdravlja, kako bismo danas mogli živjeti o koliko toliko slobodnoj zemlji? A da sloboda postoji ponajbolje svjedoči činjenica da piskarala po medijima svakodnevno pljuju po braniteljskoj populaciji što im u mnogim državama ne bi padalo na pamet.
Slično je i s Katoličkom Crkvom. Zašto bi se išta pozitivno govorilo o katoličkim svećenicima, koji su tijekom povijesti očuvali naš narod na geopolitički nezahvalnom području, ako ih se sve može proglasiti licemjerima i pedofilima? Tendencioznost prišti iz svakog filma.
Pritom je najgore od svega to što sve većina tih filmova nema nikakvu kvalitetnu naraciju, maestralno su dosadni, a od humora nema ni „h“. Jad i bijeda.
A najveći je jad taj što se većina tih filmova financira novcem hrvatskih poreznih obveznika. Kad bi vrijedili tržišni kriteriji ti filmovi nikada ne bi bili snimljeni jer se uglavnom i u estetsko-zanatskom smislu radi o običnom smeću netalentiranih redatelja.
Ukratko, hrvatska kinematografija, a slično vrijedi i za ostala područja kulture, pretvorila se – pod krinkom tobožnje umjetničke slobode – u prominentno područje protuhrvatskog djelovanja. I takvim ga treba i tretirati.
