Na nedavno održanoj tzv. Povorci ponosa u Zagrebu, manifestaciji koja iz godine u godinu i onim zadnjim naivcima sve više pokazuje svoje pravo, političko i ideološko lice, jedan je transparent trebao izazvati posebnu pozornost: „Tolerancija nije dovoljna – tražimo revoluciju.“ Iako se na prvi pogled čini kao samo još jedan aktivistički slogan, riječ je o poruci od goleme simboličke, ali i društveno-političke težine. Jer, kad netko javno poruči da mu tolerancija više nije dovoljna, a da umjesto toga „traži revoluciju“, onda je jasno da govorimo o projektu koji daleko nadilazi pitanje tzv. seksualnih sloboda. U pitanju je kulturni rat protiv temelja zapadne civilizacije.
Sodomitske parade postale su ideološkom platformom za promicanje radikalno ljevičarskih i globalističkih vrijednosti. Pritom je zanimljivo kako se isti obrasci pojavljuju diljem Europe i Zapada. Ista retorika, isti slogani, ista simbolika. Sodomitski pokret, koji je u početku tobože tražio samo „pravo na različitost“, danas traži podložnost. Tko ne pristaje na ideološki okvir novog režima biva etiketiran kao homofob.
Transparent „tražimo revoluciju“ savršeno se uklapa u širi kontekst kulturnog marksizma, ideologije koja je iz Frankfurtške škole i gramscijevske strategije dugog marša kroz institucije izrasla u globalnu doktrinu tzv. liberalnih elita. Cilj te ideologije nije „inkluzija“, kako se lažno predstavlja, nego dekonstrukcija: obitelji, nacije, vjere, autoriteta, čak i samog pojma čovjeka.
Zahtjev za revolucijom nije slučajan. To je stara boljševička matrica: sve porušiti da bi se sve ponovno izgradilo – po mjeri novoga čovjeka bez identiteta, bez vjere, bez spola, bez naroda. Čovjeka koji ne vjeruje ni u što, osim u dogme koje mu serviraju udžbenici sponzorirani od Sorosa i korporativni mediji pod kontrolom zapadnih „filantropa“.
Kad ljevica kaže „revolucija“, to se ne percipira kao prijetnja, nego kao progres. Kad desnica kaže „očuvanje tradicije“, to se prikazuje kao opasnost. Takav je poredak stvari u današnjem medijskom i institucionalnom krajoliku. U tom poretku nasilje nije nasilje ako dolazi iz „progresivnih“ redova.
Ne treba biti osobito obrazovan da bi se shvatilo što revolucija zapravo znači. Povijesno, svaka revolucija – od Francuske do Oktobarske – završavala je nasiljem, rušenjem, čistkama i totalitarizmom. Danas, revolucija koju zaziva radikalna ljevica pod krinkom „ljudskih prava“ cilja na razaranje svih tradicionalnih stupova društva: obitelji, Crkve, nacije, spolnog identiteta, pa i same istine.
A nasilje? Nasilje nije uvijek tjelesno. Postoji i ideološko nasilje: kroz školstvo, medije, korporacije, kroz zakonodavne akte i društvene mreže. Današnja ljevica ne mora nositi sjekiru u ruci – on nosi Zakon o suzbijanju diskriminacije.
No svaka sila za vremena…
