Nedavna izjava američkog konzultanta hrvatskog porijekla Maxa Primorca, bliskog administraciji Donalda Trumpa, kako Bosna i Hercegovina treba biti preuređena u tri federalne jedinice, očekivano je izazvala pravu buru među sarajevskim političkim i medijskim establišmentom. Onaj tko poznaje povijest i narav bošnjačke politike, nije mogao biti iznenađen: svaki spomen hrvatske ravnopravnosti u BiH odmah nailazi na zid neprijateljstva, kleveta, a, nažalost, često i na rafale iz vatrenog oružja. Tako se oni obračunavaju s tzv. UZP-ovcima.
Primorac je u razgovoru za medije iznio ono što već godinama viču mnogi analitičari (a puno tiše političari): da je Daytonski sporazum potrošen, da je BiH nefunkcionalna i da jedini put do stabilnosti vodi kroz uređenje države na tri federalne jedinice. Time bi Hrvati – najmalobrojniji, najugroženiji i najobespravljeniji konstitutivni narod – napokon dobili institucionalne mehanizme koji bi ih zaštitili od političkog i demografskog nestanka.
Ali što se dogodilo nakon te izjave? U Srednjoj Bosni, u Pješčari kraj Travnika, Hrvati su vrlo brzo dobili „odgovor“: „nepoznati“ muškarci pucali su iz automobila u zrak ispred hrvatskih kuća, upućujući otvorene prijetnje obiteljima i djeci. I u drugim hrvatskim mjestima Srednje Bosne zabilježeni su slični incidenti. Policija, naravno, „provodi istragu“ koja će, ako je suditi po iskustvu, završiti u ladici.
Ovi događaji nisu nikakva slučajnost ni trenutna ishitrenost lokalnih nasilnika. To je poruka. Poruka Hrvatima da u BiH šute i nestanu, ili će ih se ušutkati nasiljem. To je stara matrica: kad god Hrvati dignu glavu i zatraže minimum onoga što im pripada po ustavu i zdravom razumu, odmah kreću optužbe o secesionizmu, fašizmu, rušenju mira, i – kako vidimo – prijetnje oružjem.
Takva reakcija bošnjačkog političkog i intelektualnog establišmenta bila je posve predvidiva. Godinama nas uvjeravaju da je BiH „građanska država“ u kojoj bi većinski narod imao svu moć, dok bi Hrvati, pa i Srbi služili kao dekor, folklor i – ako baš moraju – statisti u političkom teatru. Kad Hrvati pokušaju to osporiti i reći da ne žele biti građani drugog reda, onda postaju problem.
Pješčara i rafali iz automobila nisu ništa drugo nego nastavak te politike drugim sredstvima. I to ne bismo smjeli zaboraviti.
Još je poraznije da iz Zagreba, koji bi trebao biti jamac hrvatske opstojnosti u BiH, uglavnom stiže tek blijedo i beživotno „izražavanje zabrinutosti“. Na Pantovčaku i u Banskim dvorima nitko ne shvaća da su Hrvati u BiH već duboko gurnuti u kut i da je ovakvo zastrašivanje znak da se taj proces približava svojoj završnoj fazi – nestanku Hrvata s povijesnih hrvatskih prostora.
Hrvatima u BiH stoga preostaje da si sami pomognu. Jer ravnopravnost u toj zemlji, nažalost, nije nešto što se dobiva milošću, nego se, kao što povijest jasno uči, izbori. Samo one zajednice koje pokažu odlučnost da brane svoje dostojanstvo imaju šansu opstati u močvari zvanoj Bosna i Hercegovina.
Zato se prijedlog Maxa Primorca ne smije samo tiho pozdraviti pa zaboraviti. Treba ga stalno ponavljati i braniti – i u Washingtonu i u Bruxellesu – kao minimalni zahtjev. Jer ono što smo čuli u Pješčari, ti pucnjevi, jasna su poruka: u BiH se Hrvatima ne će ništa dati. Sve što žele, morat će sami izboriti.
Ako Hrvatska to ne shvati i ako Hrvati u BiH to ne shvate, rafali iz Pješčare mogli bi se pretvoriti u labuđi pjev hrvatske prisutnosti na tim prostorima.
