Osamdeset i jedna godina prošla je od krvavoga svibnja 1945., mjeseca u kojem je na Bleiburgu i Križnim putovima započeo najveći pokolj u povijesti hrvatskoga naroda. Razoružani vojnici, civili, žene, djeca i starci predani su jugoslavenskim komunistima, a potom izloženi masovnim likvidacijama, marševima smrti i desetljećima šutnje.
Bleiburg ostaje simbol hrvatske tragedije, zapadnog licemjerja, komunističke osvete i planskog zatiranja hrvatske državotvorne misli. Nakon sloma NDH stotine tisuća ljudi krenule su prema britanskoj zoni nadajući se predaji zapadnim saveznicima. Dočekalo ih je izručenje Titovim partizanima. Križni put protegnuo se od slovenskih jama do hrvatskih šuma, bosanskih gudura i makedonskih klanaca. Tisuće grobnica, mnoge još neistražene, svjedoče o razmjerima zločina.
Odgovornost za te pokolje vodi prema vrhu jugoslavenskoga komunističkog poretka. Josip Broz Tito tada je bio predsjednik Vlade DFJ, ministar obrane, generalni sekretar KPJ i vrhovni zapovjednik vojske. Partizanske snage djelovale su pod njegovim zapovjedništvom. Svjedočanstva i izjave komunističkih dužnosnika, od Koste Nađa do Janeza Stanovnika, potvrđuju da su likvidacije predstavljale organizirani obračun s poraženima i političkim protivnicima, a ne stihijsku osvetu ili kaotične poratne obračune.
Da bi se jasnije sagledala narav jugoslavenskoga komunističkog sustava, korisna je usporedba s poratnim događajima u Francuskoj. U Francuskoj je tijekom i neposredno nakon oslobođenja provedena represija nad suradnicima okupatora, pri čemu procjene govore o približno 10 500 smaknutih osoba, uključujući i žrtve tzv. „divljih čistki“. I ondje su postojali osvetnički ispadi i izvansudska smaknuća, ali francuske vlasti relativno su brzo uspostavile institucionalni okvir kažnjavanja i ograničile samovolju.
Jugoslavenski slučaj otkriva bitno drukčije postupanje. Poratno nasilje poprimilo je obilježja masovne i organizirane represije pod nadzorom državnog i partijskog vrha. Procjene o broju ubijenih višestruko nadmašuju francuski slučaj, a dodatnu težinu usporedbi daje činjenica da je Francuska imala višestruko više stanovnika od tadašnje Jugoslavije. Kada se promatra odnos broja stanovnika i razmjera represije, razlika postaje još izraženija.
Takva usporedba vodi zaključku o sustavnom uklanjanju stvarnih i potencijalnih političkih protivnika radi učvršćivanja revolucionarne vlasti. U hrvatskom slučaju tome su se pridružili snažni jugoslavenski i velikosrpski elementi, unutar kojih se hrvatska državotvorna ideja doživljavala kao prepreka stvaranju i učvršćivanju novoga poretka.
Komunistički režim protivnike je najprije fizički uklanjao, a potom ih brisao iz pamćenja. Bleiburg je desetljećima bio tabu, a svako spominjanje žrtava proglašavano je revizionizmom. Tek s hrvatskom neovisnošću otvorenije se govorilo o zločinima, iako je naslijeđe komunističke historiografije nastavilo gušiti ozbiljnu raspravu. Ipak, istina se nije mogla zauvijek zatrti: kosti žrtava i dalje izranjaju diljem Hrvatske, Slovenije i BiH.
Dio iste topografije smrti čini i Zagreb 8. svibnja 1945. Taj se dan i danas slavi kao „oslobođenje“, premda je označio početak komunističke diktature u glavnome gradu Hrvatske. U Zagreb nisu ušli zagrebački partizani, nego postrojbe u kojima su važnu ulogu imali srpski partizanski borci, među njima i bivši četnici. Hrvatska zastava zamijenjena je jugoslavenskom, a vlast je preuzeo totalitarni komunistički aparat.
Nakon ulaska partizana uslijedile su likvidacije, progoni i „čišćenje“ grada. Rankovićeva depeša iz svibnja 1945., u kojoj izražava nezadovoljstvo jer je u Zagrebu strijeljano „samo“ 200 ljudi, pokazuje narav novoga poretka. Posebno tragična bila je sudbina tisuća hrvatskih mladića odvedenih iz Zagreba u logore i na marševe smrti. Iz jedne kolone prema Kovinu od 2200 mladića preživjelo je samo 58.
Bleiburg, Križni put i Zagreb 8. svibnja dijelovi su iste povijesne cjeline: krvavoga rađanja komunističke Jugoslavije i obračuna s hrvatskom slobodom. Današnje slavljenje „oslobođenja“ Zagreba i Trnjanskih kresova pokazuje koliko je dio hrvatskoga društva još zarobljen jugoslavenskim mitovima.
Pitanje Bleiburga i Zagreba 1945. zadire u samu srž nacionalnog identiteta, političke zrelosti i moralnog zdravlja hrvatskoga društva. Narod koji zaboravlja svoje žrtve i uzdiže simbole režima koji ih je ubijao riskira novu duhovnu i političku dezorijentaciju. Istina o svibnju 1945. ostaje temelj dostojanstva i slobode.
