Prijeđimo k trećem neprijatelju, koji je veći nego ikoji drugi, a taj je naše tijelo; i pogledajmo, kako se imamo od njega braniti. Prva obrana jest molitva, o kojoj smo gore više razmišljali. Druga obrana jest izbjegavanje grješnih prigoda; i ovo treba da sad dobro prosudimo.
Veli sv. Bernardin Sienski, između svih savjeta, dapače smatra se kao temelj naše svete vjere, jest savjet uklanjati se od grješnih prigoda. Jednom vrag bi prisiljen govoriti i reče, od svih propovijedi, koje se čine po crkvama, da mu je najmrža o izbjegavanju grješnih prigoda; a ima pravo, jer se vrag smije i podruguje na sva kajanja i obećanja grješnika, ako taj neće prekinuti zloglasna društva i grješne prigode. Prigoda osobito u nasladnim stvarima jest kao kakav zastor koji zastre oči, kroz koji se više ne vidi ni osoba, ni obećanja učinjenih, ni prosvjeta i nadahnuća primljenih, ni vječnih istina; jednom riječju zaboravi na sve, i oslijepi. Prigoda bila je uzrok propasti naših praroditelja jer se nisu htjeli ukloniti. Bijaše im Bog zabranio da ne smiju ni dotaknuti zabranjeno voće. (Gen.3). Ali neoprezna Eva, ugleda, otrgne i pojede. Najprije počela razgledati voćku, zatim ju uzela u ruku i napokon ju pojela. Tko se svjesno i hotimice stavi u grešnu pogibelj, poginut će. „Tko traži pogibelj, u njoj će poginuti. (Crk. 3,27).
Veli sv. Petar, da vrag kao ričući lav obilazi zemljom tražeći koga bi prožderao. I da se opet vrati u dušu iz koje je istjeran, veli sv. Ciprijan, što radi? Čeka i traži prigodu. Ako mu pođe za rukom te dušu navede u kakvu prigodu, bez sumnje opet će u nju povratiti se neprijatelj i proždrijet će jc. K tomu dodaje Guerik Opat, da je Lazar uskrsnuo svezan; i kako je uskrsnuo onako je opet i umro. Isto tako nevoljni grješnik dižući se ispod grijeha, podiže se svezan i opkoljen od grješnih prigoda; i sve kad i ustane lako se može opet povratiti u grijeh. Dakle, tko hoće da se spasi, treba ostaviti ne samo svoje grijehe, nego i grješne prigode, naime ono društvo, onu kuću, ono dopisivanje i razgovore.
No, reći ćeš, promijenio sam življenje, i s onom osobom više nemam nikakvih grješnih namjera, dapače ni napasti. Odgovaram. Pripovijeda se da u Mauritaniji ima neka vrsta medvjedica koje love majmune; majmuni ugledavši medvjedice uteknu na stabla, ali medvjedica što tad radi? Pruži se pod stablom i pričini se kao mrtva; kad pak majmuni stanu silaziti sa stabla, hitro se podigne, zgrabi i ždere ih. Tako isto i vrag radi: Za neko vrijeme prestane napastovati, ali kad čeljade zađe u koju prigodu, onda uzbudi napasti, koje ga proždru. O, kolike nevoljne duše, koje su se često ispovijedale, pričešćivale, da su se mogle svetim nazivati, zalazeći u prigode, vrag ih je ulovio i zarobio! Pripovijeda se u crkvenoj povijesti, kako je neka sveta gospođa, koja se bila posvetila da pokapa mučenike jednom našla jednog, koji još ne bijaše izdahnuo, uze ga k sebi u kuću i ozdravi; što se kasnije dogodi? S tom bližnjom prigodom, naime stanujući zajedno, najprije izgubi milost Božju, poslije i vjeru.
Gospodin naredi Izaiji da pripovijeda narodu daje svaki čovjek sijeno. I ovdje opaža Zlatousti, veleći: „Je li moguće da sijeno neće gorjeli, kad se stavi u nj vatra?“. Isto veli i sv. Ciprijan: „Nije moguće stati u plamenu, a ne gorjeti“. Opominje nas Izaija prorok: „Da je naša snaga, kao snaga goruće paučine u vatri”. Na isti način veli i Salomon: „Može li čovjek hodati po žeravici, a da ga ne prži?“ Isto je tako i sa onim koji se stavlja u pogibelj, a misli da neće sagriješiti. Treba se, dakle, od grješnih prigoda uklanjati, kao od zmijske glave. Trebamo se čuvati ne samo da nas zmija ne pecne i da je se ne taknemo, nego ne smijemo ni blizu nje stati. No veliš, da ona obitelj, ona prijateljstva tebi koriste. Ali, brate moj, ako vidiš daje neka obitelj ili prijatelj za te put u Pakao, nije kud.,trebaš je ostaviti, ako se misliš spasiti.
Veli Sveto Pismo makar bilo i tvoje vlastito desno oko, ako vidiš da ćeš se zbog njega izgubiti; iskopaj ga, i baci od sebe, i to još daleko: to će reći da imamo od sebe ukloniti svaku pogibeljnu stvar, makar nam bila najmilija i najkorisnija. Govoraše sv. Franjo Asiški, da vrag drugačije napastuje duše duhovne, koje su se Bogu posvetile, nego li duše grješnih i svjetskih ljudi; ne traži da ih odmah s početka sveže čitavim konopom, nego najprije gleda zgodu da ih sveže tankom dlakom, onda koncem, potom špagom, dok ih napokon ne stegne debelim konopom i tako ih zaplete u grijehe i nevaljalštine. I stoga, tko želi izbjegnuti svaku pogibelj, valja da s početka kida dlake, svake prigode, poglede, pozdrave, darove, pozive, posjetnice i slične stvarčice. A osobitim načinom onaj, koji se rastrovao u nečistim grijesima i u njima ogrezao, nije dovoljno da se kloni bližnjih prigoda, nego i daljnjih, inače će propasti i povratiti se na svoje prvašnje grijehe.
Tko baš ozbiljno želi spasiti svoju dušu, treba to odlučiti, i stalno ponavljati obećanja i odluke da se nikad više od Boga neće odijeliti, često opetujući onu rečenicu svetih: „Prije sve izgubiti, a Boga nikako“. Nije dosta samo obećati da ga nećemo više gubiti, nego i za to potrebna sredstva primiti, da ga zbilja ne izgubimo. Prvo sredstvo jest kloniti se grešnih prigoda; o čemu smo već govorili; drugo je češće se ispovijedati i pričešćivati. Koja se kuća češće mete, u njoj čistoća vlada. Sa svetom ispovijedi čovjek održava čistom svoju dušu, i s njom ne dobiva samo oprost grijeha, nego i pomoć da lakše od sebe odbije paklene napasti.
Sveta pričest zove se nebeska hrana i kako god naše tijelo ne može biti bez zemaljske hrane, isto tako ni naša duša ne može živjeti bez nebeske hrane: „Ako ne budete blagovali tijelo sina čovječjega i pili njegove krvi. nećete imati života u sebi“. (Iv. 6,51). Naprotiv, onom koji se često hrani ovim kruhom, obećano c da ćc zauvijek živjeti: “Ako tko uzblaguje od ovog kruha, živjet će za uvijeke“. Stoga Tridentinski sabor svetu pričest zove lijekom, koji nas čisti od malih grijeha, a od velikih čuva; treće sredstvo jest duhovno razmatranje: „Spomeni se posljednjih stvari, i nikad nećeš sagriješiti“. Tko pred sobom drži vječne istine, smrt, sud. Raj i Pakao, taj neće pasti u grijeh. U razmatranjima Bog nas prosvjetljuje. Ondje nam pokazuje čega se trebamo čuvati, i što moramo raditi. Razmatranje je ona blažena peć, gdje se raspaljuje vatra božanske ljubavi. Štoviše, da se održimo u milosti Božjoj, kao Stoje više puta rečeno, posve je potrebno da neprestano molimo i za potrebne milosti prosimo; tko ne razmatra, taj teško da i moli, a tko ne moli sigurno će se izgubiti.
Dakle, pod svaku cijenu treba prihvatiti sredstva za spasenje i redovito ih živjeti. Jutrom, kad se ustaje, moliti uobičajene molitve, djela zahvalnosti, ljubavi, prikazanja, odluke, s molitvom Isusu i Mariji, da te ovaj dan sačuvaju od svakog grijeha. Poslije toga razmatrati i svetu Misu slušati. Preko dana čitati koju duhovnu knjigu, posjećivati Presveti Oltarski Sakrament i Blaženu Djevicu Mariju. Na večer izmoliti sveti ružarij i razmisliti što se kroz ovaj dan činilo. Kroz sedmicu se češće pričešćivati. Bilo bi vrlo korisno da se svake godine, ako je moguće, u kojoj redovničkoj zajednici obave duhovne vježbe. Treba napokon štovati Blaž. Djevicu Mariju kojom osobitom pobožnošću, kao na primjer nošenjem sv. Škapulara i postom u subotu. Ona se zove Majka ustrajnosti i tu ustrajnost obećava onima koji ju štuju. Povrh svega valja od Boga moliti svetu ustrajnost, a osobito u napastima, zazivajući onda češće Presveta imena Isusa i Marije, dok napast ne prestane. Ako ovako radiš, jamačno ćeš se spasiti; ali ako ne radiš tako, sigurno ćeš se izgubiti.
Molitva: Dragi moj Otkupitelju, zahvaljujem ti što me prosvjetljuješ, te što mi daješ da pomoću tvoje milosti upoznam sredstva potrebna za spas svoje duše. Obećavam da ću to sve točno ispuniti. Pomozi mi da ostanem vjeran mojem obećanju. Vidim da želiš moj spas i ja ću se spasiti, osobito stoga da udovoljim tvojoj želji i tvom slatkom srcu, koje toliko želi da se spasim. Neću, ne. Bože moj, opirati se više tvojoj ljubavi, koju imaš prema meni. Radi ove ljubavi tolikom strpljivošću si me podnosio, dok sam te svojim grijesima pogrđivao. Pozivaš me da te ljubim, a drugo i ne želim nego tebe samog ljubiti. Ljubim te, neizmjerna dobroto. Ah, po Isusovim zaslugama ne dopusti da ti i unaprijed ostanem nezahvalan; ili daj da prestanem biti nezahvalnik, ili me digni s ovog svijeta. Gospodine, kad si već djelo započeo i dovrši ga. Rasvijetli me, ojačaj me, daruj mi svoju ljubav. O, Marijo, ti koja se čuvarica milosti pomozi mi, imenuj me svojim slugom, kao što želim biti i moli Isusa za me. Najprije Isusove zasluge, tvoje molitve zasigurno će me spasiti.
Vigilare.info svake nedjelje donosi jedno razmatranje crkvenog naučitelja sv. Alfonza Liguorija koji je u 18. stoljeću napisao knjigu pod naslovom „Priprava za smrt, razmatranja o vječnim istinama“. Tekstove uzimamo iz prijevoda fra Ambra Miletića iz 1906. godine, koji je 2007. godine izdao nakladnik „Sav Tvoj“, a Vigilare.info je napravio minimalnu redakciju.
