Odlika je velikosrpske politike ta da svoje zločine negira, umanjuje i opravdava. Tuđe pak uveličava, a nerijetko i izmišlja. To je direktna refleksija staroga „kulta ugroženog Srbina“ iz 19. stoljeća. Srbi mogu biti jedino žrtve, a nikada ni za što krivi.
Sličan modus operandi vidimo kod aktualnog donošenja tzv. Rezolucije u Srebrenici koja je uzavrelapolitičke strasti u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Rezolucijom se traži da se proglasi Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Haaški sud ranije je presudio da se Srebrenici dogodio genocid, a to je potvrđeno i u presudi Ratku Mladiću. Zbog genocida u Srebrenici osuđeno je više od 50 osoba, a među njima spomenuti Mladić i Radovan Karaždić. Prema presudi, Beograd je mogao, ali nije ništa učinio da spriječi genocid u Srebrenici niti je kasnije kaznio zločince.
U tekstu rezolucije se zahtijeva osuda poricanja genocida u Srebrenici. Od članica UN-a se traži da kroz obrazovne sustave razviju odgovarajuće programe kako bi se spriječili revizionizam i mogući budući genocid. Osuđuje se veličanje osuđenih za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Ističe se važnost okončanja procesa pronalaženja i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici. Poziva se na nastavak krivičnog gonjenja počinitelja genocidnog zločina.
Vlasti u Beogradu i u Banjoj Luci, sjedištu tzv. Republike Srpske, tumače kao pokušaj proglašenja Srba genocidnim narodom. Vučić pak poručuje:: „Srbija će se sama političkim, ne vojnim, sredstvima suprotstaviti svim zemljama NATO-a. Poslat ću specijalnog izaslanika kod predsjednika Generalne skupštine UN-a i tražiti da dobro razmotre kršenje svih procedura. Oni žele prebaciti glasanje s Vijeća sigurnosti UN-a na Generalnu skupštinu te svjetske organizacije. S nečega o čemu ovisi očuvanje mira, oni žele prebaciti na priču o kulturi mira i sjećanja.“
„Slobodarska“ i „nezavisna“ politika
„Svoju trobojku nećemo nositi samo u srcu, već na svakom mjestu, kao najpoznatiju i najpopularniju zastavu otpora u cijelom svijetu“, izjavio je također predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u povodu činjenice da više članica Ujedinjenih naroda radi na nacrtu rezolucije čijim bi se tekstom 11. srpnja svake godine obilježavao kao Međunarodni dan sjećanja na genocid koji je Vojska Republike Srpske počinila u Srebrenici, gdje je vojska bosanskih Srba u ljeto 1995. ubila više od 8,300 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Vučić tvrdi da će na temelju stava da političke tvorevine zasnovane na genocidu ne mogu postojati, poslije usvajanja rezolucije u UN-u uslijediti zahtjevi za ukidanjem Republike Srpske. Kao osnovni razlog odlučivanja o genocidu u Srebrenici u UN-u, Vučić je naveo kažnjavanje srpskog naroda zbog slobodarske i nezavisne politike. „Time bi se stvorio dodatni pritisak što se tiče Kosova, kao i zbog prijateljske orijentacije Srbije prema Rusiji“, rekao je Vučić. Isti taj Vučić i ista Srbija ekonomski doslovce ovise o zapadnim zemljama, ali im je srce jako priraslo „ruskom svijetu“.
Profesor ustavnog prava iz Istočnog Sarajeva Goran Marković pojašnjava da tzv. RS ne može biti ukinuta Rezolucijom o Srebrenici. „To nije moguće. Daytonom je potvrđeno da se BiH sastoji od dva entiteta i promjene u njezinoj strukturi nisu moguće bez izmjene cjeline Daytonskog mirovnog sporazuma. Takva rezolucija ne bi imala nikakvo pravno značenje“.
U Srbiji i tzv. Republici Srpskoj nikada nisu priznali genocid u Srebrenici (gdje bi onda tek priznali druge genocide ako ne će ovaj koji je vidio cijeli svijet!), a to se još manje može očekivati nakon što je prethodnih godina vrlo jasno strateški osmišljen i koncipiran projekt tzv. srpskog sveta. Srbija jednostavno svoje zločine ne priznaje ili umanjuje, a tuđe predimenzionira. To je kult ugroženog Srbina – staro pogonsko gorivo velikosrpske ideologije.
