2. No milostivi Bog nije nam samo dao toliko lijepih stvari; nije se zadovoljio dok nam samog sebe nije dao. Po prokletom grijehu bili smo izgubili božansku milost. Raj i postali sužnji vraga paklenog; ali Sin Božji na čuđenje neba i svijeta, htio je sići s neba na zemlju, te čovjekom postati, da nas izbavi ori vječne smrti, i pribavi nam izgubljenu milost i Raj. Koliko bi to čudno bilo gledati, da se koji zemaljski vladar pretvori u jednog crva i iz ljubavi dade se zgaziti da bi spasio druge crve? Ali, neizmjerno više moramo se čuditi, gledajući gdje je Bog postao čovjekom iz ljubavi prema čovječanstvu dao svoj život. Sin Božji se obukao u čovječje tijelo. Ali nakon svega loga još je mnogo veće čudo, gledajući što je poslije činio i trpio za nas ovaj Božji Sin.
Da nas otkupi dostatna je bila samo jedna kapljica njegove krvi, jedna suza, jedna prosta molitva, jer ova molitva, budući božanske osobe, imala bi neprocjenjivu vrijednost, jer bila je dostatna da sav ovaj svijet spasi. Ali ne, veli sv. Ivan Zlatousti, što bijaše dostatno, da nas otkupi, to ne bijaše dostatno neizmjernoj ljubavi, kojom nas je ovaj Bog ljubio. Nije htio samo da nas otkupi, nego, pošto je On nas mnogo ljubio, htio je da i mi njega mnogo uzljubimo, i zato je odabrao život pun muka, patnji i svakovrsnih poruga, te najgorču smrt, što postoji, da nam pokaže neizmjernu ljubav, kojom je plamtio za nas. O, prekomjernosti božanske ljubavi, koju svi ljudi, svi anđeli ne će moći dokučiti! Vele prekomjernosti, jer su ju tako zvali Mojsije i Ilija u Taboru govoreći o pregorkoj muci Isusovoj. Prekomjernost u mukama, prekomjernost u ljubavi, govoraše sv. Bono.
Pretpostavimo da Otkupitelj nije bio Bog, nego koji prosti naš prijatelj, ili rođak, kako bi nam veću ljubav mogao iskazati, nego što nam ju je on dao polažući svoj život za nas? Da je Isus trebao otkupiti svog Oca, što bi veće mogao učinili za njegovu ljubav, nego je nama učinio? Da si ti brate moj. bio Bog, i stvoritelj Isusov, kojim bi ti načinom mogao iskazati veću ljubav, nego ju je iskazao za te umirući u moru muka i poruga? Daje najprostiji čovjek na svijetu za te onoliko učinio i pretrpio koliko Isus, bi li mogao biti, a da Ga ne ljubiš? Vjeruješ li ti u rođenje i smrt Isusovu? Vjeruješ a ipak Ga ne ljubiš? Možeš li i pomisliti, da drugu stvar ljubiš više nego svog Spasitelje Isusa?
Valjda sumnjaš o njegovoj ljubavi? On je, veli sv. Augustin, za tu svrhu i sišao s neba na zemlju da trpi i umre za te, i da ti pokaže neizmjernu ljubav, koju u svom slatkom Srcu gaji prema tebi. Prije nego je Isus postao čovjekom i uzeo ovo naše slabo tijelo, čovjek je mogao donekle sumnjati, ljubi li ga Bog ili ne, ali poslije Isusovog rođenja i njegove smrti, kako može više sumnjati? Kako bi drukčije mogao pokazati svoju nježnu ljubav prema nama, nego ju je pokazao umirući za nas na križu? Ta privikle su se naše uši slušajući svakog časa spominjati stvorenje, otkupljenje, Bog u jaslicama, Bog na križu. O, sveta vjero, prosvijetli nas!
Molitva: O, Isuse moj, vidim da si nastojao da mi pokažeš potrebu da te ljubim, a opet s druge strane, pregledavajući moje življenje, vidim da sam svojom nezahvalnošću radio, da me zauvijek od sebe odbiješ i ostaviš. Budi uvijek blagoslovljeno ono tvoje strpljenje, koje me je toliko podnosilo. Zaslužio sam posebni Pakao za se: tvoja me smrt tješi. Ali!, daj da dobro upoznam tvoje zasluge, o neizmjerno dobro, radi kojih te trebam ljubiti i dužnost, kojom sam te dužan ljubiti. Znao sam da si Ti Isuse moj, za me umro, i kako sam nevoljan, o Bože moj, kroz toliko godina mogao živjeti bez Tebe? Ah, da se mogu vratiti na prijašnje godine mog života, Gospodine moj, sve bi ih Tebi posvetio. No, godine se ne vraćaju: daj da barem ovo života što mi preostaje potrošim služeći Tebi i ljubeći Te! Dragi moj Otkupitelju, svim te srcem ljubim, ali umnoži u meni ovu ljubav; uvijek me sjećaj na ono što si za me učinio i ne daj da ikad više živini kao nezahvalnik. Ne, neću se više opirati svjetlosti, kojom me prosvjetljuješ. Hoćeš da te ljubim, i svim srcem ljubili ću te. A koga bili drugog i ljubio, ako ne Boga, koji je neizmjerna ljepota, neizmjerna dobrota, onog Boga koji je za me umro? Boga, koji me je tolikom strpljivošću podnosio i umjesto da odbaci, kao što sam i zaslužio, kaznu je zamijenio milošću? Da, ljubim te, o Bože vrijedan neizmjerne ljubavi, drugo ništa i ne želim, niti tražim, no kako ću živjeti u tvojoj ljubavi, te zaboraviti i od sebe odbaciti sve, što je tebi protivno. O, neizmjerna ljubavi mog Gospodina, pomozi ovoj duši, koja želi biti tvoja sva. Pomozi mi i Ti, o velika Majko Božja Marijo, svojim utočištem, moli Isusa, da ga svega učini svojim.
