Dvije godine Marko Perković Thompson nije pjevao zbog obiteljske situacije.
Sada se vidi koliko je nedostajao na javnoj sceni kako bi bodrio nacionalni duh i promicao zdrave domoljubne i obiteljske vrijednosti.
Thompson je fenomen koji daleko nadilazi Marka Perkovića.
Kroz Thompsona progovara nacionalno svjesna i katolički orijentirana Hrvatska. Ona Hrvatska koja se ne srami svojih korijena, svoje tradicije, svoje kulture, svoje povijesti i svojih vrijednosti. Thompson je simbol takve Hrvatske. Pobjedničke Hrvatske.
„Ako ne znaš što je bilo“, onda to doznaš u Thompsonovim pjesmama.
To mnogima smeta.
U vremenu globalističke nivelacije i ideološke kolonizacije promiče se iskorijenjenost i kultura poništavanja vlastite prošlosti. Iskorijenjenim atomiziranim pojedincima lakše je manipulirati.
U hrvatskom slučaju specifičnost je i ta što Thompson jako smeta onim snagama koje su na bojnom, ali i na ideološkom planu poražene devedesetih godina.
Na stranu velikosrbi. Mahom je riječ o tzv. antifašistima, pri čemu je jasno da je „antifašizam“ u Hrvatskoj instrument rehabilitacije komunizma i jugoslavenstva.
Frustrirani gubitnici
Thompson djeluje kao svojevrsni egzorcist za takve ustaške vidjelice koje na svakom koraku u Hrvatskoj vide i pronalaze nepostojeće ustaše.
Javljaju se i političke dangube s tvrdnjama da je Hrvatska stvorena na temelju naslijeđa ZAVNOH-a. Nevolja je, međutim, za drugove ta što to ne misli velika većina Hrvata.
Uzmimo samo mlađe naraštaje.
U Imotskom su desetine tisuća mladih pjevale Thompsonove pjesme. Kad dođu nogometaši kao viceprvaci svijeta žele da im Thompson pjeva.
S druge strane, nismo nikada i nigdje čuli niti jednog mladog da pjeva po šumama i gorama i slični jugokomunistički repertoar.
Bit će da je to vrlo frustrirajuće za relikte jugoslavenstva koji ovih dana izražavaju velike frustracije i rigaju vatru po medijima.
Za hrvatsku budućnost oni su sporedni i nebitni. Oni su frustrirani gubitnici.
