Osam desetljeća proteklo je od krvavoga svibnja 1945. godine, kada je na bleiburškom polju (kao simbolu za topografiju smrti diljem križnih puteva), u kolopletu izdaje, ideološke mržnje i ratnih zločina bez presedana, započet najveći pokolj u povijesti hrvatskoga naroda. Pokolj nad razoružanim vojnicima, civilima, ženama, djecom, starcima. Pokolj koji nije bio tek epilog jednoga rata, nego uvod u brutalnu komunističku diktaturu koja će desetljećima sustavno gušiti istinu, hrvatski identitet i slobodu.
Način postupanja komunista i partizana prema neprijateljima i zarobljenicima M. Đilas je u Borbi zapisao još u veljači 1943. U članku Njihovi planovi će propasti on je dao vrlo precizne naputke: „Ne prevaspitavajte ih, ne trošite uzalud vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju šta čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili, osvetite nevine žrtve, u zgarišta pretvorena sela i gradove! Neka svaki od njih zna da će za zločine biti kažnjen. Budite bez milosti prema rulji kojoj je jedini cilj ubijanje i pljačka tuđeg, mukog stečenog dobra! Nijesu oni samo saučesnici, oni su zločinci, nema među njima nijednog koji ne bi bio poprskan nevinom krvlju, koji se ne bi sladio nad požarima i vriskom majki i djece, koji nije žderao hljeba koji su s mukom izorali naši ratari iz brazda natopljenih krvlju naših boraca. Napadajte ih što žešće munjevitim iznenadnim naletima, istrebljujte ih bez milosti, neka im se ledi krv u žilama od smjelog, iznenadnog partizanskog udara!“.
Kasniji postupci komunista i partizana nisu predstavljali ništa drugo nego vjerno izvršavanje programa što ga navodi Đilas – programa istrebljivanja svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali ili mogli potencijalno smetati komunističkoj Partiji u preuzimanju vlasti.
Egzekucije su se tih dana vršile i u Zagrebu. Na žalost, i danas se 8. svibnja slavi kao dan oslobođenja Zagreba, iako se realno radilo o jugoslavenskoj i komunističkoj okupaciji. „Oslobođenje“ Zagreba bilo je takvo da u Zagreb nije smio ući zagrebački korpus, nego su to morale učiniti jedinice koje su dominantno bile sastavljene od srpskih partizanskih boraca od kojih su mnogi ranije bili četnici. Ključnu ulogu u „oslobođenju“ Zagreba odigrala je 45. srpska divizija, tj. 20. srpska brigada koja je bila u njezinu sastavu.
I zato je bio u pravu mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, kad je pred koji dan u propovjedi primijetio da „ni ove godine u Zagrebu nemamo spomen na žrtve tih zločina nego smo iznova izloženi veličanju zločinaca, bezobzirno upakiranom u slavlje oslobođenja i slobode“.
Biskup je dodao: „I tako već osamdeset godina. Osamdeset godina! U tim je godinama važno vidjeti četrdeset i pet godina sustavnoga promicanja laži u totalitarnome komunističkom sustavu, ali je bolno, zapravo gotovo nepojmljivo, u tih osamdeset godina vidjeti sada već trideset i pet godina čuvanja i njegovanja laži u neovisnoj Hrvatskoj, u društvenome sustavu koji zovemo ‘zapadnom demokracijom’, u kojoj bi u nizu temeljnih vrjednota trebalo sjajiti ljudsko dostojanstvo, neprihvatljivost totalitarizama, a posebice neprihvatljivost duhovne i materijalne pustoši koju je za sobom ostavio komunizam, a u Hrvatskoj to pustošenje nije prestalo”.
Komunisti nisu samo fizički likvidirali protivnike. Oni su ih i simbolički ubijali, iz povijesti, iz kolektivne svijesti, iz svakoga spomena. Bleiburška tragedija pretvorena je u tabu. Desetljećima se nije smjela ni spomenuti.
Na žalost, neki te zločine i danas opravdavaju i poručuju da je posao trebao „bolje obaviti“.
Dok se god jasno i nedvosmisleno ne osude komunistički zločini u Hrvatskoj ne može doći do toliko spominjanog suočavanja s prošlošću. Tko opravdava zločine spreman ih je sutra i sam počiniti.
