Odluka Europskoga rukometnog saveza da zabrani puštanje pjesme Marka Perkovića Thompsona „Ako ne znaš šta je bilo“ na utakmicama hrvatske rukometne reprezentacije otvara pitanje kriterija prema kojima se danas procjenjuju nacionalni simboli i emocije, ali i pitanje denuncijanata koji žive u Republici Hrvatskoj. Zabrana ove pjesme, naime, znači da je sama činjenica hrvatskog ratnog i identitetskog konteksta problematična.
Ipak, mi i dalje znamo što je bilo. Znamo u kakvim su okolnostima nastajale određene pjesme i zašto su mnogima snažan emotivni znak vremena u kojemu se branila država. Pokušaji da se taj dio iskustva gurne pod tepih ne vode smirivanju odnosa, nego produbljuju osjećaj nepravde i nerazumijevanja.
Posebnu gorčinu cijeloj priči daje činjenica da su pritisci da se pjesma zabrani nesumnjivo došli iz Hrvatske. Riječ je o ljudima kojima je svako međunarodno športsko natjecanje prilika da vlastitu zemlju prikažu kao i problem. Ljudi koji žive u Hrvatskoj, rade u Hrvatskoj i od Hrvatske sasvim pristojno žive, ali ne propuštaju svaku priliku da je predstave kao problematičnu, zaostalu i sramotnu. Štoviše kao fašističku oazu.
Jer, budimo realni: Šveđani nemaju pojma ni o Thompsonu ni o Domovinskom ratu. Glasovi da se zabrani njegova pjesma mogli su doći samo iz Hrvatske ili, alternativno, Srbije. Nije isključeno da se radilo o drugarskoj akciji i jednih i drugih.
A dok se drugima drže lekcije, Švedska bi se možda trebala ozbiljnije baviti vlastitim problemima, a to vrijedi i za cijelu Europu. Godinama se ondje zatvaraju oči pred posljedicama masovne migracijske politike, rastom getoizacije, kriminala i paralelnih društava. O tome se govori oprezno, često šapatom, jer istina stvara nelagodu. Demografske projekcije više nisu teorija, nego matematika: ako se trendovi nastave, Šveđani će kroz nekoliko desetljeća postati manjina u vlastitoj zemlji.
To su teme o kojima bi se u Švedskoj trebalo raspravljati. Umjesto toga, lakše je zabraniti pjesmu gostujuće reprezentacije i proglasiti to obranom europskih vrijednosti.
Mi i dalje znamo što je bilo, a Šveđani očito ne žele raspravu o tome što će biti.
Vidjet ćemo kako će se u ovome slučaju postaviti Hrvatski rukometni savez i Ministarstvo vanjskih poslova. Ako podviju rep i ne reagiraju onda drugo nismo ni zaslužili.
