Prema najnovijim statističkim podatcima Eurostata, Hrvatska se svrstava među države članice Europske unije s najvećim udjelom vlastitih državljana koji žive u drugim zemljama Unije. Gotovo svaki sedmi hrvatski građanin trenutačno boravi izvan granica države, ali unutar EU-a, što čini približno 15 posto ukupnog stanovništva.
Procjenjuje se da oko 575 tisuća hrvatskih državljana ima prebivalište u drugim državama članicama, zbog čega Hrvatska zauzima sam vrh europske ljestvice iseljavanja, odmah iza Rumunjske. Riječ je o udjelu koji znatno premašuje prosjek Europske unije i jasno upućuje na dugotrajan, snažan i kontinuiran demografski odljev.
Ovaj se trend posebno intenzivirao nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, kada su hrvatskim građanima postupno, a potom i u potpunosti, otvorena tržišta rada drugih članica.
Iako je sloboda kretanja radne snage jedno od temeljnih prava i vrijednosti Unije, u hrvatskim okolnostima ona se najčešće očituje kroz trajni odlazak radno sposobnog stanovništva.
Posebno zabrinjava činjenica da zemlju napuštaju pretežito mlađe i radno aktivne osobe, često zajedno sa svojim obiteljima. Takva struktura iseljavanja izravno narušava demografsku ravnotežu, ubrzava starenje stanovništva, smanjuje raspoloživu radnu snagu te povećava pritisak na mirovinski i zdravstveni sustav.
Eurostatovi pokazatelji jasno ukazuju da iseljavanje iz Hrvatske nije prolazna ni kratkoročna pojava, već duboko ukorijenjen strukturni demografski problem povezan sa slabostima gospodarskog i institucionalnog okruženja.
Ako se ovakav trend nastavi, Hrvatsku dugoročno očekuju daljnje smanjenje broja stanovnika, manjak radne snage i usporavanje razvoja, zbog čega demografija postaje jedno od ključnih mjerila stvarne uspješnosti svake vlasti.
Ako raste BDP, ali se u državi istodobno događa zamjena stanovništva, onda se postavlja pitanje za koga se taj rast uopće ostvaruje, kome donosi stvarnu korist i kakvu dugoročnu vrijednost ima za društvo u cjelini.
