Ministri vanjskih poslova i obrane država članica EU-a usvojili su početkom ovoga tjedna u Bruxellesu tzv. Strateški kompas, viziju obrambenog razvoja Unije do kraja ovoga desetljeća, koji predviđa snage za brzi odgovor s do 5000 vojnika do 2025. godine.
Dokument o Strateškom kompasu apostrofira kako neprijateljsko okruženje od EU-a traži da napravi kvantni skok i poveća svoje sposobnosti i spremnost za djelovanje, pojača otpornost te osigura solidarnost i uzajamnu pomoć.
Ovim se dokumentom države članice obvezuju na veća ulaganja u obranu, obrambene sposobnosti i inovativne tehnologije.
U dokumentu se zaključuje kako neprijateljsko okruženje i širi geopolitički trendovi zahtijevaju od EU-a preuzimanje veće odgovornosti za svoju sigurnost.
Pohvalno je da je ekonomski gigant kao što je EU krenuo razmišljati i o svojoj sigurnosti.
Međutim, iako se u dokumentu o Strateškom kompasu ističe kako NATO ostaje temelj kolektivne obrane svojih članica, pitanje je koliko je ideja Strateškog kompasa u praksi spojiva s postojanjem ovoga Saveza.
Ideja zajedničke europske obrane čini jednu od ključnih okosnica koncepta strateške autonomije, a ova ideja je teško je uskladiva s obnovom transatlantizma.
Aktualna događanja u Ukrajini reaktualizirala su pitanje jačanja europskih obrambeno-vojnih sposobnosti. Međutim, homogenizacija unutar NATO-a pod američkim vodstvom više govori u prilog toga da će EU ponovno biti usisana pod američki sigurnosni kišobran (uz povećanje izdvajanja za obranu), nego što će doći do realizacije europske vojne autonomije.
Osim podlaganja SAD-u u sigurnosnom aspektu za očekivati je da će doći do većih usklađivanja političkih planova EU-a i SAD-a.
Kao i u vremenu hladnog rata ponovno je aktualna misao Henrya Kissingera o tome kako je NATO napravljen kako bi u Europi Amerika bila unutra, Rusija vani, a Njemačka dolje. A upravo bi njemačke snage trebale činiti kralježnicu zajedničke europske vojske.
K tome, ideja strateške autonomije podrazumijeva i daljnju federalizaciju, tj. jačanje ovlasti Bruxellesa, što svakako ne izaziva oduševljenja onih država u kojima su na vlasti suverenističke opcije.
Politika „još više Europe“ (a ideja zajedničke obrane krupan je korak u daljnjem jačanju ovlasti Bruxellesa) često se do sada provodila nauštrb nacionalnih suvereniteta manjih naroda, a koristila je većim državama kao što su Njemačka i Francuska.
Ovo su pitanja koja su ključna i za Hrvatsku.
U turbulentnim i opasnim vremenima mali narodi nemaju pravo na velike pogrješke…
