Stara je izreka koja seže još u vrijeme njemačkog ujedinjenja ta da je Njemačka prejaka za Europu, ali nedovoljno jaka za globalnu dominaciju. To se pokazalo u oba svjetska rata. Nakon Drugoga svjetskog rata Njemačka je bačena na koljena, no jak ekonomski prosperitet u kratkom je roku doveo do povratka njemačke moći. Godinama se govorilo da je Njemačka ekonomski div, ali politički patuljak.
Mandat bivše njemačke kancelarice Angele Merkel bio je obilježen pokušajima povratka njemačke (geo)politčke moći. Pritom je Europska unija predstavljala najsnažniji instrument pomoću kojega je Berlin nastojao prošiti svoju moć. Najradikalniji kritičari njemačke politike posljednjih godina govore o EU kao o Četvrtome Reichu.
Povratak njemačkog pitanja?
U vremenu nakon Drugoga svjetskog rata Njemačka je bez ikakve dileme predstavljala glavnu točku njemačkog utjecaja u Europi. Zapadna Njemačka iz rata se ekonomski oporavila uz veliku američku pomoć te je vrlo brzo postala najmoćnija europska ekonomija. Ipak, još i prije nego što je Trump izabran za američkog predsjednika dolazi do postupnih pucanja veza Berlina i Washingtona. Robert Kagan, američki povjesničar i utjecajni konzervativni intelektualac, u časopisu „Foreign Affairs“ (svibanj/lipanj 2019.) objavio je članak pod naslovom „The New German Question: What Happens When Europe Comes Apart“.
U samome uvodu članka Kagan piše: „Mnogi oplakuju zlohudu stazu kojom se kreću Europa i transatlantski odnosi, ali nema mnogo rasprave kuda ova staza vodi. Europske slabosti i podjele, strateško ‘razdvajanje’ od Sjedinjenih Država, krunjenje Europske unije, ‘poslije Europe’, ‘kraj Europe’ – ovo su tmurni scenariji, ali u njima ima neke utješne neodređenosti. Oni sugeriraju iznevjerene snove, ne košmare. Ipak, neuspjeh europskog projekta, ako se dogodi, mogao bi biti košmar, i to ne samo za Europu. On će vratiti, između ostalog, nešto što je ranije bilo poznato kao ‘njemačko pitanje’“.
Četiri su elementa koja su po Kaganu zajedno držala staro „njemačko pitanje“ duboko zatrpano ispod površine tla nakon Drugoga svjetskog rata: američka jamstva sigurnosti, međunarodni režim slobodne trgovine, demokratski val i potiskivanje nacionalizma. Povratak „njemačkog pitanja“ najprije smo dobili na planu ekonomije: „(…) Stara neravnoteža koja je destabilizirala Europu nakon ujedinjenja Njemačke 1871. vratila se nakon ponovnog njemačkog ujedinjenja i uspostavljanja eurozone. Njemačka je ponovno postala dominantna snaga u Europi. Srednja Europa postala je njemački dobavljač i zapravo dio ‘velike njemačke ekonomije’, ovostoljetnog utjelovljenja Centralne Europe. Ostatak Europe postao je njemačko izvozno tržište.“
Sukob federalizam i suverenizma
Pokušaji njemačke dominacije EU-om dio su širega konteksta u kojemu se sudaraju federalističko-unionistička struja (predvođena Njemačkom i Francuskom) i suverenistička koju predvode zemlje Višegradske skupine. Prva struja žele dodatno jačanje ovlasti Bruxellesa (putem kojega najmoćnije države provode svoje strateške interese), u konačnici i stvaranje Sjedinjenih Europskih, a druga jačanje uloge nacionalnih država.
U tome kontekstu čelnik poljske konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS) Jaroslaw Kaczynski optužio je Njemačku da želi dominirati Europom. „Danas Nijemci žele postići mirnim putem ono što su nekoć kanili postići vojnom silom“, rekao je Kaczynski prekjučer u gradu Legnici na jugu Poljske. No snaga Europe leži u raznolikosti i suverenitetu država članica, kazao je, dodavši da smatra da je situacija u kojoj Njemačka želi dominirati Europom put prema krizi i katastrofi.
Ipak, nakon agresije Ruske Federacije na Ukrajinu njemački planovi o pretvaranju EU-a u instrument svoje moći mogli bi biti bitno otežati, a tome će doprinijeti i zahuktavanje strateškog rivalstva SAD-a i Kine. Njemačka je svoj razvoj dobrim dijelom temeljila na uvozu jeftinih ruskih energenata i na pristupu širokome kineskom tržištu. Dakako, i na usisavanju radne snage iz država bivšega socijalističkog bloka…
Dotok njemačkog plina je već dobrim dijelom prekinut, a na Njemačku će se vršiti pritisak da ograniči trgovinske odnose s Kinom. Sve bi to moglo stvoriti velike probleme po njemačko gospodarstvo koje već danas bilježi velike stope inflacije, a uvoz u Njemačku nadmašio je izvoz što je problem po Berlin jer je izvoz predstavljao temelj ekonomskog progresa posljednjih desetljeća.
Bilo kakvi projekti koji idu u pravcu jačanja ovlasti Bruxellesa i Europske unije nisu dobri po države srednjoistočne Europe i u konačnici su dio strategije širenja moći većih europskih država. Poljski vladajući političari to jasno detektiraju. Zato je i za Hrvatsku važna suradnja s državama koje pripadaju suverenističkome bloku. Sve drugo u konačnici je pogubno po hrvatske nacionalne interese.
