Prva pomisao na Bejrut kod mnogih Hrvata pobuđuje pomisao na rat, ali Bejrut je sve do izbijanja Oktobarske revolucije 2019. (تشرين الأول) bio grad u kojem su se susretali Istok i Zapad. Stari Bejrut više ne postoji. Ostali su samo fragmenti. Tako nešto moglo bi se reći i za Zagreb.
Naravno da je Bandićevo upravljanje Zagrebom bilo kriminalno, ali nova vlast nije sposobna niti osigurati osnovne uvjete za funkcioniranje grada. Gradonačelnik Zagreba još je prošle godine započeo “velike reforme” u gradu – bojanje klupa u dugine boje, hrvanje s divljim svinjama i asfaltiranje dvjesto pedeset metara biciklističke staze u Vlaškoj ulici. I zbog “velikih reformi” obnova grada nije previše zanimala političke prvake stranke Možemo. Pozornost su još, zbog obujma posla, jedino uspjeli usmjeriti na vrećice.
Nisu mogli osigurati niti proizvodnju vrećica Hrvatskoj, nego se proizvode u hercegovačkom gradiću Posušju.
Vezano uz vrećice, možda je netko od politologa trebao dati savjet Tomaševiću: Ako je htio potporu građana, trebao im je poslati paket vrećica i pismo u kojem objašnjava razloge zašto se uvode nove vrećice. Međutim, čini se da Tomaševića ne zanima učinkovito uvoditi nove mjere.
Ali to nije sve. Druga godina Tomaševićeva upravljanja gradom Zagreba može se opisati kao još katastrofalnija; i to je razlog pisanja ovog članka. Dovoljno je pogledati portal Zagreb.info i vidjeti sljedeće vijesti: zagrebačke ceste više nisu rupe nego krateri, zatvorenici iz Remetinca mogu pobjeći bez problema, “psi su vlasnici školskih dvorišta” – smiju vršiti nuždu u školskim dvorištima… Nije potrebno napominjati ovotjedni nestanak tople vode u cijelom zapadnom dijelu Zagrebu.
Ovi nemili događaji posljednjih dana podsjećaju na kultni film West Beyrouth (1998.), koji govori o životu Libanonaca u podijeljenom Bejrutu za vrijeme građanskog rata. Ipak, tada se brže moglo doći iz Achrafieha (kršćanske četvrti) do Hamre (muslimanske četvrti), nego što se ovih dana može doći od Jaruna do Črnomerca. Isto tako, redukcije struje i tople vode početkom libanonskog građanskog rata nisu bile tako učestale kao što su u Zagrebu.
S obzirom na to da se Zagreb (njem. Agram) nalazi u kulturnom i geografskom prostoru Srednje Europe, a Agrameri vole uspoređivati svoj grad sa svjetskim metropolama, Zagreb s ponosom može nositi titulu srednjoeuropskog Bejruta – nesređene ceste, redukcije struje i tople vode, neriješeno pitanje smeća, nedostatak zelenih površina.
Za pravdanje titule metropole, kao što je Bejrut htio nepotrebnom gradnjom opravdati tvrdnju Pariza Bliskog Istoka, Tomašević je odlučio da je krajnje vrijeme krenuti, uz sve probleme u Zagrebu, u proces materijaliziranja projekta “mini Manhattan“.
Projekt Milana Bandića koji je kritizirao, sada je postao njegova slamka spasa. Sjetimo se što je Tomašević rekao o projektu “mini Manhattan“: „Mi prema željama investitora mijenjamo cijeli GUP grada Zagreba i to je jedna nakaradna logika… Nama ne treba Manhattan uz Savu, treba nam Central Park uz Savu…“. Tomašević, koji voli prirodu, sada će dopustiti da beton zagradi pogled na Medvednicu. O sudbo kleta!
Možda bi Tomašević mogao kao što je Neron, prema predaji, opjevao uništenje Rima, opjevati uništenje zagrebačke trave i naricati neslavnu pjesmu „Zagreb je naš“ dok se bude gradio “mini Manhattan”. Ta, povijest, a ne historija, neće mu u hegelijanskom poimanju vremena biti blagonaklona zbog odabira betona, umjesto trave.
I u konačnici dolazim do zaključka, do kojega je došao i jedan drugi Bejručanin – Charles de Gaulle: „Došao sam do zaključka da je politika previše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena političarima“. U našem zagrebačkom slučaju je još teža situacija, politika je prepuštena aktivistima.
