Svaki vikend Vigilare.info će objavljivati podlistak Davora Dijanovića Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista. U podlistku se, korištenjem relevantne literature, dekonstruiraju ključni mitovi jugoslavenske historiografije koji su i danas duboko prisutni u hrvatskome društvu. Rad je ranije objavljen u časopisu Politički zatvorenik.
Dogme i mitovi jugoslavenskih „antifašista“ (16.)
Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.
Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.
Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]
Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]
Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]
Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]
O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]
Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]
No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]
Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]
[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010., pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ‘71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (1.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih antifašista (2.)
Dogme i mitovu jugoslavenskih “antifašista” (3.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (4.)
Dogme i mitovi jugosavenskih “antifašista” (5.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (6.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (7.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (8.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (9.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (10.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (11.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (12.)
Dogme i mitovi jugoslavenskih “antifašista” (13.)
