Skupina zastupnika u Europskom parlamentu ovaj je tjedan donijela rezoluciju kojom je pozvala Europsku uniju na ratificiranje tzv. Istanbulske konvencije, kao kao i šest država članica koje to još nisu učinile.
Kao i kod svake akcije koja promiče protuživotne i proturazumske ideologije i ovdje se ukazao Predrag Matić Fred. Kao što inače strasno zagovara ubijanje nerođene djece, tako je i veliki zagovornik Istanbulske konvencije.
„Danas smo u Parlamentu ponovno pozvali na EU ratifikaciju Konvencije, ali smo uputili i zahtjev prema preostalih šest država članica koje nisu ratificirale. Tražimo od Vijeća da se odupre pritiscima spomenute manjine i da dovede proces ratifikacije ovog iznimno važnog dokumenta do kraja, bez odgode“, rekao je Hini Fred.
Podsjetimo zašto je Istanbulska konvencija problematična.
Problem tzv. Istanbulske konvencije nije u tome što se u njoj na mnogo mjesta spominje rod. Problem je u tome što iz čitavog smisla Konvencije nedvojbeno proizlazi kako se rod u njoj ne identificira sa spolom, nego se uvodi distinkcija roda i spola što čini sukus tzv. rodne (gender) ideologije.
Rodna ideologija, naime, uvodi dijalektičku razliku između pojma spol, koji može biti muški ili ženski (ta se razlika temelji na biološkim postavkama i predstavlja nepromjenjivu kategoriju), i rodne pripadnosti, muške ili ženske, gdje su razlike društveno konstruirane, dakle promjenjive i nestabilne.
Potpuno je to u skladu sa znamenitom (i za žene u ponižavajućom) izjavom Simone de Beauvoir „ženom se ne rađa, ženom se postaje“, kojom je ova ljevičarska aktivistica i filozofkinja željela reći da se shvaćanje sebe kao žene formira pod utjecajem okoline u mračnome patrijarhalnom društvu prepunome stereotipa i diskriminacije.
Ideologija pod krinkom zaštite prava žena
Instanbulska konvencija prvi je međunarodni dokument Vijeća Europe koji uvodi distinkciju roda i spola. Perfidija je jasno uočljiva: pod krinkom ljudskih prava i zaštite prava žena želi se progurati čista ideologija, a oponente ušutkati optužbama za podupiranje obiteljskog nasilja.
Kad je u pitanju obiteljsko nasilje, onda je posve jasno kako je imanentno riječ o pitanju koje države mogu same bolje riješiti (prema načelu supsidijarnosti), umjesto da se bespotrebno prenose ovlasti na nadnacionalnu organizaciju. Hrvatska, kao uostalom i druge države, ima niz zakona kojima se regulira obiteljsko nasilje (Kazneni zakon, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova itd.).
Ono što posebno tjera na oprez glede Istanbulske konvencije postojanje je tzv. međunarodnog nadzornog mehanizma GREVIO, koji nadzire implementaciju Konvencije, posebno na području državnih javnih politika (školstvo, mediji itd.). Tim se stvaraju pretpostavke za „monitoring“ tobože problematičnih država. A to nisu one u kojima je visoka stopa obiteljskog nasilja, nego one koje ne podupiru rodnu ideologiju.
Nakon ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj nije došlo do smanjenja obiteljskog nasilja. Štoviše, ono je povećano. To pokazuje da ne postoji stvarna volja za rješavanjem ovoga problema, a Istanbulska konvencija ima isključivo ideološke svrhe pa već možemo vidjeti da se u kojekakvim upitnicima, formularima i anketama uvodi tzv. treći spol.
O kulturi smrti je, dakle, riječ…
