Iako je Hrvatska već više od trideset godina samostalna i neovisna država, a gotovo deset godina i članica Europske unije, prostor bivše Jugoslavije kao hrvatsko geopolitičko i sigurnosno okruženje i dalje je važan za ukupnu sliku hrvatske nacionalne sigurnosti. Za Hrvatsku tako nije nevažno to tko je na vlasti u Crnoj Gori. Posebno ako uvijek imamo u vidu da su 1991. napadi na Dubrovnik išli upravo iz toga područja.
Uvod u pobjedu na parlamentarnim izborima?
Na jučer održanim izborima u Crnoj Gori nakon više od trideset godina vladavine poražen je Milo Đukanović. Njegov pad zapravo je započeo u kolovozu 2020. kad je DPS izgubio parlamentarne izbore. Novi predsjednik Crne Gore je Jakov Milatović iz stranke „Europa sad“. Njegova pobjeda bi mogla biti uvod i u pobjedu na parlamentarnim izborima u lipnju kad bi novi predsjednik vlade Crne Gore mogao postati Milojko Spajić, bivši ministar financija u Vladi Zdravka Krivokapića.
I sam je Milatović bio ministar gospodarstva u istoj vladi za koju se kaže da je formirana u manastiru Ostrog dok je još bio živ mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Milatović se na izborima kandidirao umjesto Spajića kojemu je to onemogućeno zbog dvojnoga srpskog državljanstva.
Mnogi analitičari ističu kako je Milatović rezervna opcija Beograda i Srpske pravoslavne crkve nakon što je u prvome krugu izgubio bivši četnički vojvoda Andrija Mandić. Milatovićeva pobjeda proslavljena je i u Beogradu i u Banjoj Luci, a i u Crnoj Gori slavila se uz srbijanske zastave i tri prsta. Za Srbe Đukanović je posljednjih godina postao oličenje antisrpstva.
Ono što je sigurno za Milatovića je to da je vjernik Srpske pravoslavne crkve. Međutim, istodobno je riječ o kandidatu koji je imao vrlo jasnu potporu američkog veleposlanstva. Osim toga, njegova pobjeda ne bi bila moguća i bez glasova nacionalnih Crnogoraca. Onih kojima je dosta kriminalne Đukanovićeve vladavine. Kad je bio ministar u vladi Milatović je proveo reformu kojom su plaće porasle za nekoliko stotina eura (veliko je pitanje koliko će to dugoročno biti održivo) i to je predstavljalo snažan impuls za njegovu pobjedu na izborima.
Utapanje u „srpski svet“
Nasuprot Milatoviću, Đukanović je ponudio potpuno bezidejnu i dosadnu kampanju koja se temeljila na izvikivanju prozapadnih parola (a Zapad je već zaigrao na Milatovića) umjesto da se biračima ponudila autentična crnogorska nacionalna priča. Đukanoviću kampanju vodili su potpuni amateri za politički marketing s narativima i vizualima koji su prolazili pred više od dvadeset godina.
Je li Milatović potencijalni igrač „srpskog svet“ pokazat će se vrlo brzo. I Dritana Abazovića se smatralo zapadnim čovjekom pa se vrlo brzo slizao s velikosrpskim krugovima. Oni malo „žešći“ Crnogorci nemaju dvojbe da je Milatović igrač Beograda. Ono što je sigurno: Beograd će pokušati pronaći zajednički jezik s Milatovićem, a DPS s Đukanovićem na čelu nema nikakve izglede za bilo kakav daljnji politički uspjeh.
+U srbijanskim medijima posljednje dvije godine vlada zadovoljstvo sa stanjem u Crnoj Gori. Velikosrpski analitičari ističu, doduše, da maksimalistički ciljevi nisu ispunjeni (izlazak Crne Gore iz NATO-a i povlačenje priznanja Kosova), ali da je ukupna politička klima mnogo povoljnija za Srbe. Osnažena je uloga Srpske pravoslavne crkve (na čelu mitropolije je Joanikije koji Crnu Goru ne smatra državom, nego pokrajinskom oznakom Velike Srbije), a većina mainstream medija je u srpskom vlasništvu.
Prosrpskim snagama u Crnoj Gori ne će se dopustiti „talasanje“ prema Rusiji, ali ako će provoditi prozapadnu politiku (a taj smjer sve više zauzima i Beograd), nije isključeno da će im se – kao kompenzacija za Kosovo – dopustiti upravljanje Crnom Gorom.
Pred suverenističkom opcijom u Crnoj Gori velik je zadatak političkog rebrendiranja. Veliko je pitanje hoće li se ono moći provesti pod imenom DPS-a, uz koji će se i dalje vezati balast kriminala i korupcije, ili će biti nužno formirati novi pokret. Kako bilo, Crna Gora na dobrom je putu da se ponovno postupno utopi u „srpski svet“. To nije opasnost samo za crnogorske domoljube, nego i širi prostor bivše Jugoslavije.
