Kad se u Zapisu popa Martinca o bitki na Krbavskom polju kaže da „Turci nalegoše na jazik hrvatski“ pod jezikom se misli na narod hrvatski. Jezik je ključna odrednica identiteta, Heideggerovim riječima „kuća bitka“, odnosno, kako je to pjevao Petar Preradović „po njemu si sve što jesi“.
Upravo zbog ključne uloge za izgradnju hrvatskog identiteta hrvatski je jezik posljednjih više od stotinu na godina na udaru velikosrpske politike kojoj u tome asistiraju domaći jugofili.
Prošle godine ključne srbijanske jezikoslovne institucije donijele su tzv. Deklaraciju o granicama srpskog jezika u kojoj bez ikakve ograde putem jezika aspiriraju na hrvatsko ozemlje. Ranije, jugani u Hrvatskoj donijeli su tzv. Deklaraciju o zajedničkom jeziku čiji naziv sam po sebi sve govori. Neki od potpisnika te Deklaracije danas su na ključnim mjestima na jezikoslovnim katedrama.
Prvoga kolovoza otvoreno je javno savjetovanje o novom Zakonu o hrvatskom jeziku čije je donošenje ranije predložila Matica hrvatska na čelu s Mirom Gavranom.
Svrha je zakona zaštita identiteta hrvatskog naroda kroz jezik, „jer jezik je materijalno, odnosno nematerijalno dobro i zaista ima obilježje identiteta i obilježava pripadnost nekog naroda“. Hrvatski jezik – navodi se u obrazloženju prijedloga – „u svojoj je ukupnosti i cjelovitosti, temeljna sastavnica hrvatskog identiteta i hrvatske kulture, koji su dijelovi europskog identiteta i europske kulture“.
Iz Vlade je poručeno da „Zakon nije jezična policija, ne propisuje jezičnu normu, ne sadrži prekršajne odredbe, nema kazni i nije represivan”.
U tom smislu, s obzirom na to da Zakon nema sankcije možemo govoriti o lex imperfecta.
Rika i lavež mrzitelja
Unatoč izostanku sankcija, sama najava Zakona o hrvatskom jeziku izazvala je očekivane mrzilačke reakcije kod jugoidnih ljubitelja „zajedničkog jezika“. Plaćenička piskarala (među njima i kreature pod pseudonimom) govore o uvođenju jezične žandarmerije i o „uhljebljivanju lektora“. Oglasila se i vesela družina iz Hrvatskog društva pisaca koja traži da se „prijedlog odmah povuče“.
Kao što snaha u Šumi Striborovoj pokaže zmijski jezik kad vidi svračiće, tako i napredni jugo-relikti rigaju mržnju na sam spomen hrvatskog jezika. Sam prijedlog Zakona može biti mnogo bolji, no juganima smeta bilo koja inicijativa koja bi afirmirala išta vezano uz hrvatski jezik. Njima je ipak na srcu „zajednički jezik“. Sve što razgrađuje hrvatski identitet njima je srcu milo.
I u vrijeme Jugoslavije ključna se bitka vodila oko hrvatskog jezika. Ako se u samostalnoj Hrvatskoj ne može bez rike i laveža donijeti Zakon o hrvatskom jeziku onda je to još jedan jasan znak da živimo u hrvatskoj državi bez dovoljno hrvatskog sadržaja.
I dok je god tako Hrvatska ne može napredovati na političkom i kulturnom, ali ni gospodarskom planu. Kolonije ne donose programe, ni političke ni kulturne ni ekonomske.
Ipak, kakav takav Zakon o hrvatskom jeziku uskoro će postati stvarnost. Oni kojima to smeta neka slobodno potraže državu u kojoj postoji „zajednički jezik“. Možda za to dobiju i nagradu za geografsko otkriće…
