Isusovac James Martin putem društvenih mreža savjetovao je američkomu potpredsjedniku JD Vanceu, obraćeniku na katoličanstvo, da prouči djelovanje novoga britanskog „katoličkog“ premijera, koji je gorljiv zagovornik pobačaja, potpomognutoga samoubojstva, sodomitskih tzv. brakova i primjene lijekova za blokiranje puberteta kod adolescenata koji imaju poteškoće s rodnim identitetom.
Katolički političar na kojega bi se Vance, prema Martinovu mišljenju, trebao ugledati jest Andy Burnham, koji je u srpnju na mjestu britanskoga premijera zamijenio Keira Starmera.
Burnham je svojedobno izjavio: „Ja sam katolik koji zagovara prava homoseksualaca, feminist je i ljubitelj nogometa.“
Također je rekao da su ga oblikovali „nogometni klub Everton, Laburistička stranka i Katolička crkva“ – „tim redoslijedom“, prema izvještaju časopisa Premier Christianity objavljenom prije njegova dolaska na dužnost.
Isusovački svećenik na društvenim je mrežama podijelio autorski članak Davida Gibsona objavljen u New York Timesu (NYT) pod naslovom „JD Vance, evo katoličkoga političara kojega biste trebali upoznati“, čime je dao do znanja da se slaže s autorom.
„Novi britanski premijer upravo je onakva vrsta katolika kakva je Americi potrebna“, ustvrdio je Gibson na početku svojega članka.
„To bi moglo zvučati neobično, osobito s obzirom na to da je Burnham odgojen kao katolik, ali rijetko odlazi na misu te predvodi stranku lijevoga centra u jednoj od zapadnih zemalja s najmanjim brojem ljudi koji redovito odlaze u crkvu“, nastavio je Gibson.
„Ipak, Burnhamovo katoličanstvo i dalje je središnji dio njegova identiteta kao vođe te oblikuje njegov pristup politici, koji je usmjeren na opće dobro umjesto na kulturne ratove.“
Gibson, a posredno i otac Martin, smatra da bi Katolička crkva trebala biti manje kruta u svojem nauku o „društvenim pitanjima koja izazivaju podjele, poput pravnoga statusa prava homoseksualaca ili pobačaja“.
„Britanski premijer možda nije idealan katolik“, priznao je Gibson, a zatim je, pomalo neobično, nastavio tvrdnjom da bi ga „trebalo promatrati kao koristan korektiv američkomu katoličanstvu koje vjeru često doživljava manje kao način života, a više kao povod za raspravu“.
