Rezultati popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj mogli su začuditi samo posve neupućene. Prirodni pad stanovnika stalni je trend u našoj državi, a kada se tome dodaju visoke stope iseljavanja, ali i ubijanje nerođene djece (abortusi) manjak od gotovo 10 posto stanovništva u deset godina posve je očekivan.
Hrvatska je već dugo vremena dio zapadnih demografskih trendova. Kultura smrti već desetljećima, a posebno od šezdesetosmaške revolucije do danas, hara Starim Kontinentom. Stvorena je antikultura u kojoj se na novi život, na dijete, gleda kao na smetnju komoditetu „homo consumericusa“ koji prezire ikakvu žrtvu i sve što prelazi granice njegova materijalnog užitka.
Paradoks je da ekonomski napredak znači i sve manje djece. Ekonomski i tehnološki progres, primijetili su davno pojedinci poput Milana Šufflaya, nije praćen i etičkim napretkom.
Iako prauzroke današnjeg stanja možemo tražiti u posljednjih nekoliko stoljeća protukršćanskog djelovanja, kulminaciju kulture smrti predstavlja posljednjih pedesetak godina. Neomarksistički inkubator Frankfurtske škole, u suradnji s drugim jahačima kulture smrti, stvorio je temelje za demografsku devastaciju. Što je Europa manje katolička, u njoj je više kulture smrti i dekadentnih pojava koje ukazuju na propadanje zapadne civilizacije.
Hrvatska su specifičnost komunističko naslijeđe i nerazvijena ekonomija. Korupcija i kriminal izjedaju hrvatsko gospodarstvo.
Klijentelistički sustav političkih, društvenih i ekonomskih odnosa skupo se održava visokim porezima koji destimuliraju razvoj poduzetništva koje jedino može nositi ekonomski napredak.
Hrvatskom je čovjeku ubijena nada u promjene na bolje, što rezultira sve masovnijim odlascima iz zemlje. Klijentelizam predstavlja osnovnu polugu održavanja na vlasti postojećih političkih struktura.
Hrvatska je zarobljena država, rob interesno-utjecajnih skupina i partikularnih interesa.
Ljudi koji ne vjeruju u promjene sve manje izlaze na izbore, što interesnim skupinama omogućava da uz nisku potporu održavaju vlast. No nezadovoljni glasuju nogama i napuštaju Hrvatsku. Rezultat je demografska kataklizma.
Postoje, dakako, i druge države koje bilježe visoke stope iseljavanja, kao što su Latvija i Litva. Dio postkomunističkih zemalja služi bogatim državama (sjevero)zapadne Europe kao mjesto izvlačenja jeftine radne snage i resursa. Međutim, postoje i iznimke kao što je Slovenija koja bilježi rast broja stanovnika bez značajnije promjene identitetske strukture.
Hrvatska se na identitetskom planu mora vratiti kulturi života. Umjesto nerijetko izrugivanja, brojnije obitelji trebaju uživati društveni respekt i potporu. Potrebna nam je promjena mentalnog sklopa. Bez novih života nastupa jedino smrt.
Jake katoličke obitelji trebaju iznijeti demografski preporod Europe i Hrvatske. Upravo će djeca iz takvih obitelji, koja će sutra ostati u Hrvatskoj, biti nositelji ekonomskih procesa i ona koja će osiguravati mirovine. Ako katolici ne će imati velike obitelji, onda su procesi propadanja ireverzibilni.
Hrvatska treba reformu pravosuđa, uklanjanje klijentelističkog modela svekolikih odnosa, niže poreze i stvaranje zdrave poduzetničke klime. A i treba i potpunu promjenu aktualnoga političkog modela koji uništava hrvatsku državu nerijetko zaogrnut nacionalnim simbolima i uz prigodne budnice i davorije. Ljudima treba vratiti vjeru u Hrvatsku.
Alternativa povratku kršćanskim vrijednostima, kulturi života i jakome poduzetništvu je proces koji je već započeo i u našoj zemlji – velika zamjena stanovništva. U Hrvatskoj već danas živi oko 100.000 stranih radnika, od kojih većina iz afroazijskih sredina.
Želimo li da i Hrvatska postane mjesto geta odnosno no-go zona kao što imamo u zemljama (sjevero)zapadne Europe? Samo u Francuskoj postoji oko 800 šerijatskih geta. Na žalost, europski narodi, slične kulture i običaja, tijekom povijesti su se konfrontirali i stoljećima ratovali. Tko razuman misli da ne će biti tako s ljudima iz posve drugoga civilizacijskog kruga?
Pet je minuta do dvanaest za promjenu političko-društveno-ekonomske paradigme u Hrvatskoj. Već kod sljedećeg popisa stanovništva moglo bi biti prekasno.
