Nedavno je papa Franjo najavio novi konzistorij kardinala. Ovaj konzistorij je prvi za argentinskog papu od 2020. i možda posljednji ako su nedavne glasine o njegovoj ostavci ili njegovom narušenom zdravlju istinite. Nakon gotovo desetljeća papinstva, papa Franjo u svojim odabirima donosi nekoliko iznenađenja. Ako ništa drugo, onda novi kardinali jednostavno potvrđuju ono što smo oduvijek znali.
U ovom ljetnom konzistoriju papa Franjo je još jednom prezreo istočnu Europu ne imenovavši nove kardinale. Tijekom cijelog ovog vremena dok je bio papa, Franjo je imenovao samo jednog istočnoeuropskog kardinala, točnije kardinala Konrada Krajewskog iz Poljske 2018. Zanimljivo da nitko drugi nije imenovan, iako istočna Europa već neko vrijeme nosi plašt katolicizma u Europi, a upravo u tome bi mogla biti poanta. Papa Franjo bi radije uzdigao, primjerice, prelate njemačke crkve koja promiče „zajedništvo“ s luteranima i blagoslov za istospolne parove, za razliku od Crkve u Poljskoj ili Mađarskoj koje još uvijek brane pravovjerni katolicizam.
Papa Franjo je pokazao posebnu kontradiktornost u svojim odabirima u vezi s Ukrajinom. Dok rat još uvijek pustoši zemlju, papa Franjo je s pravom izrazio podršku ukrajinskim katolicima, kao što je pozvao Crkvu da moli za njih. Međutim, papa je ponovno uskratio crvenu kapicu kijevskom nadbiskupu Svjatoslavu Ševčuku. To se dogodilo čak i nakon što je papa otišao toliko daleko da je pohvalio odluku nadbiskupa Shevchuka da koristi kriptu katedrale Uskrsnuća Gospodinova u Kijevu kao sklonište od bombi.
Netko bi mogao pomisliti da bi se u vremenu velike potrebe Ukrajine uzdizanje poglavara Ukrajinske grkokatoličke crkve smatralo znakom papine velike potpore ratom razorenoj naciji. Međutim, iako ukrajinski predsjednik pokazuje sklonost prema liberalizmu, sam ukrajinski narod ostaje tradicionalan i religiozan. Papa Franjo nikada ne bi uzdigao čovjeka iz takve sredine u kardinalski zbor.
Veći dio dvadesetog stoljeća katolici u istočnoj Europi suprotstavljali su se dvama velikim režimima prošlog stoljeća: komunizmu i fašizmu. Kroz brutalne progone ljudi kao što su Poljaci su se suprotstavili ateističkim režimima Hitlerovih nacista i Staljinovih Sovjeta. Takvi progoni donijeli su Crkvi velike svetce, poput sv. Maksimilijana Kolbea, koji je u Auschwitzu otišao u smrt umjesto drugog zatvorenika, bl. Jerzyja Popiełuszka, kojemu su na noge privezali kamenje i kojega su komunistički agenti bacili u jezero; i sv. pape Ivana Pavla II., koji je bio ključni svjetski vođa za pad komunizma.
Sada se Istočna Europa odupire grabežljivosti liberalizma, trećeg velikog režima modernog doba, i ateizma, koji dovodi do uništavanja obitelji i vladavine „stručnjaka“.
Dok njemačka Crkva promiče neprirodne „brakove“, Crkva u Poljskoj promiče tradicionalni nauk o ljudskoj seksualnosti. Crkva u Poljskoj još uvijek proizvodi ljude poput Jakuba Baryłe, dječaka koji je blokirao paradu ponosa s raspelom u ruci. U međuvremenu, njemačka Crkva uspjela se izvući s promicanjem istospolnih zajednica bez i djelića kritike koju papa Franjo upućuje, recimo, američkim „restauratorima” (obnoviteljima).
Dok nacije poput Italije bilježe pad nataliteta, Mađarska provodi pronatalitetne politike koje su pomogle povećati natalitet. Crkve u Istočnoj Europi nastavile su promicati pravovjerni katolički nauk. Ipak, papa ih i dalje ignorira.
Četrdeset i jedan kardinal s pravom glasa iz Afrike, Azije i pacifičke regije ući će u kardinalski kolegij. Odabiri u kardinalski kolegij trebaju odražavati rastuću katoličku populaciju iz ovih regija. Većina konzervativnih i tradicionalnih katolika pozdravit će više kardinala iz mjesta kao što je Afrika, budući da su se prijašnji izbori poput kardinala Arinzea i Sarah pokazali bedemima protiv liberalne agende u Crkvi.
Međutim, treba biti oprezan, jer će papa Franjo vjerojatno dati sve od sebe da među afričkim biskupima pronađe biskupe slične kardinalu Turksonu. Ipak, većina odabira iz gore navedenih regija ostaje uglavnom nepoznata zapadnim medijskim izvorima, tako da se još uvijek možemo nadati da je papa Franjo napravio neke odabire zbog kojih će požaliti.
Papa Franjo imenovao je brazilskog nadbiskupa Leonarda Ulricha Steinera (koji je njemačkog podrijetla) u kardinalski zbor. Nadbiskup Steiner dolazi iz nadbiskupije Manaus i bio je ključna figura u organiziranju katastrofalne Amazonske sinode u Rimu, na kojoj je idol Pachamama donesen u Vatikan. Nadbiskup Steiner predstavlja relativno novi trend brazilskih biskupa koji dolazi iz njemačke zajednice u Brazilu. Takvi su biskupi bili ključni u donošenju njemačke liberalne teološke tradicije u Latinsku Ameriku i stvaranju novih teoloških pravaca, poput teologije oslobođenja.
Mnogi konzervativni i tradicionalni katolici gledaju na nedavni konzistorij s osjećajem očaja, misleći da će sljedeći papa biti drugi Franjo, budući da je papa Franjo izabrao gotovo šezdeset posto kardinala s pravom glasa. Ipak, kao što je već spomenuto, mnogi od novih kardinala dolaze iz konzervativnijih područja svijeta, a mnogi od njih ostaju nepoznati Zapadu. Dakle, još uvijek se možemo nadati da će „Božjem iznenađenju”, kako papa voli reći, dati Crkvi nešto što nitko nije očekivao.
Možemo se sjetiti papinstva blaženog pape Pija IX., za kojeg su mnogi mislili da će postati veliki liberalni reformator u Crkvi. Iako je na početku svog papinstva bio liberalniji, blaženi papa Pio IX. postao je branitelj pravovjerja u Crkvi, objavio je encikliku „Sylabus“ osuđujući osamdeset krivovjernih teza i dogmatizirao je nauk Crkve o Bezgrešnom začeću. Dakle, možda Crkva može hipotetski očekivati drugog papu kao Franju koji će slijediti sadašnjeg papu Franju, ali se još uvijek možemo nadati da nas jedan blaženi papa Pio IX. čeka u kardinalskom zboru.
Thomas Shaffern je studirao povijest, filozofiju i teologiju na Sveučilištu Scranton. Sada je profesor u srednjoj školi u Pennsylvaniji.
