Sinodski delegati trenutno su okupljeni u Rimu na četverotjednom sastanku Sinode o sinodalnosti. Drugo zasjedanje održat će se u listopadu 2024. godine. Pojam ‘sinodalnosti’ je apstrahiran od grčke riječi za okupljanje ili skupštinu. Stoga se razmatranja na ovogodišnjoj Sinodi ne odnose na sadržaj vjere, već na strukture crkvenog života – i crkveni stav ili način razmišljanja koji stoji iza tih struktura.
Mnogi promatrači misle da papa Franjo želi ispraviti ono što bi se moglo nazvati hijerarhijskim elementom ‘prvenstva’ (crkvenog vodstva), pozivajući se na sinodalni element vodstva koji je navodno sačuvan na Istoku. Od Prvog vatikanskog sabora, takozvani ‘rimski kritični’ teolozi opisivali su naglasak Crkve na primatu pape kao pretjeran. Ovdje bi bilo dobro voditi se primjerom pape Lava Velikog. Njegov pontifikat pokazuje da se, teološki i pastoralno, načela prvenstva i sinodalnosti ne suprotstavljaju, nego da se međusobno podupiru i uvjetuju.
Papa Lav je često okupljao biskupe i rimske prezbitere na zajedničke konzultacije. Sazivanje takve sinode nije bilo u svrhu utvrđivanja mišljenja većine ili utvrđivanja stranačke linije. U Lavovo vrijeme sinoda je služila za usmjeravanje svih prema normativnoj apostolskoj tradiciji, pri čemu su biskupi vršili svoju suodgovornost da osiguraju ostanak Crkve u Kristovoj istini.
Kao što je poznato, teorijsko promišljanje principa bivanja, znanja i djelovanja znatno je teže nego govoriti o konkretnim stvarima. Stoga postoji opasnost da skup od gotovo četiri stotine ljudi različitog podrijetla, obrazovanja i kompetencija, uključenih u nestrukturiranu dvosmjernu raspravu, proizvede samo nejasne i zamagljene rezultate. Vjera se lako može instrumentalizirati za političke ciljeve ili zamagliti u univerzalnu religiju bratstva ljudi koja ignorira Boga objavljenog u Isusu Kristu. Umjesto Krista, tehnokrati se mogu predstaviti kao spasitelji čovječanstva. Ako Sinoda želi zadržati katoličku vjeru kao svoju vodilju, ona ne smije postati susret postkršćanskih ideologa i njihove protukatoličke agende.
Svaki pokušaj transformacije Crkve, koju je Bog utemeljio, u svjetovnu nevladinu organizaciju bit će osujećen od strane milijuna katolika. Oni će se do smrti opirati preobrazbi Božje kuće u tržnicu duha vremena, jer svi vjernici, pomazani od Svetoga, ne mogu pogriješiti u ‘pitanjima vjere’ (Lumen gentium).
Suočavamo se s globalističkim programom svijeta bez Boga, u kojem se moćna elita proglašava tvorcem novog svijeta i vladarom obespravljenih masa. Tom programu i eliti moći ne može se suprotstaviti Crkva bez Krista, ona koja napušta Riječ Božju u Svetom pismu i tradiciji kao vodeće načelo kršćanskog djelovanja, misli i molitve (Dei verbum).
Crkva naviješta Krista kao „istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (usp. Iv 1, 9). A u istom Kristu Crkva sebe shvaća kao sakrament spasenja svijeta. Biti službenici Riječi, službenici božanskog Logosa koji je u Isusu Kristu uzeo naše smrtno tijelo: to je poziv biskupa u apostolskom nasljedstvu. Taj poziv moraju imati na umu i na Svjetskim danima mladih i na biskupskim sinodama.
Za razliku od prethodnih sinoda, Sinoda o sinodalnosti neće se baviti konkretnim sadržajem vjere. Umjesto toga, tema se tiče formalnog načela na kojem se temelji teorija i praksa sinoda, što će reći odgovornost cijelog episkopata za nauk i poredak sveopće Crkve.
Činjenica da Crkva nije i ne može postati demokracija nije rezultat ustrajnog autokratskog mentaliteta. To je zbog činjenice da Crkva uopće nije država niti zemaljskog tvorevina. Bit Crkve ne može se dokučiti sociološkim kategorijama prirodnog razuma, nego samo u svjetlu vjere da Duh Sveti djeluje u nama. Crkva kao zajednica vjere, nade i ljubavi duguje svoje postojanje spasiteljskoj volji Božjoj, koji ljude poziva i čini svojim narodom, usred kojega on sam prebiva (usp. Kol 2, 9).
Biskupska sinoda trebala bi raspravljati o tome kako odgovoriti na izazove vjere u današnjem svijetu i kako današnjim ljudima skrenuti pozornost na Krista kao svjetlo njihova života. Nasuprot tome, neki aktivisti, osobito oni koji su krenuli njemačkim Sinodalnim putem, nadolazeću Sinodu o sinodalnosti smatraju nekom vrstom sabora vjernika koji je ovlašten dati Crkvi Božjoj novi ustav i nove doktrine ugodne duhu vremena. Budite uvjereni da čak i kada bi većina izaslanika ‘odlučila’ o ‘blagoslovu’ (blasfemičnom i protivnom samom Svetom pismu) homoseksualnih parova, ili zaređenju žena za đakone ili svećenike, čak ni autoritet pape ne bi bio dovoljan za uvođenje ili odobravanje takvih heretičkih učenja, ili bilo kojih drugih učenja koja proturječe Božjoj riječi u Svetom pismu, apostolskoj tradiciji i dogmi Crkve. Krist je zadužio Petra da učvrsti svoju braću u njihovoj vjeri u Sina Božjega, da ne uvode doktrine i prakse suprotne objavi. Naučavanje protivno apostolskoj vjeri automatski bi papu lišilo njegove službe. Svi moramo moliti i hrabro raditi da Crkvu poštedimo takve kušnje.
Sinoda o sinodalnosti bit će blagoslov za Crkvu ako i samo ako svi njezini sudionici, od pape preko biskupa do svećenika, redovnika i laika, dopuste da ih prosvijetli Isus Krist, „Svjetlo naroda… svjetlo koje se jasno vidi na licu Crkve” (Lumen gentium).
Sudionici se moraju čuvati korištenja ‘sinodalnosti’ kao čarobne riječi, kao da bi mogla prizvati nove stvarnosti. Sinodalnost se ne smije tumačiti ideološki. Upravljanje Crkvom ne može se svesti na okvire politike moći. Prave teme razgovora su metode i strukture za bolju komunikaciju i koordinaciju laika, redovnika i klera, na temelju shvaćanja Crkve kao sakramentalno ustanovljenog zajedništva.
Kardinal Gerhard Müller
