Njemački biskupi dobili su jasnu poruku od državnog tajnika Vatikana Pietra Parolina. Vatikan ne razmatra pregovaranje o apostolskom pismu Ordinatio Sacerdotalis, u kojem je papa Ivan Pavao II. potvrdio kako Crkva nije ovlaštena prepustiti žene svećeničkom ređenju, ili nauk Crkve o homoseksualnosti u nadolazećim razgovorima s izaslanstvom njemačkih biskupa. U pismu upućenom 23. listopada glavnoj tajnici njemačkih biskupa Beate Gilles, koje je ustupljeno portalu Rorate Caeli, mons. Parolin precizira postupak i sadržaj njemačko-rimskog dijaloga o Sinodalnom putu.
U srpnju se nekoliko pročelnika dikasterija prvi put sastalo s predstavnicima njemačkih biskupa radi razgovara o Sinodalnom putu. U listopadu su njemački sudionici globalne Sinode – biskupi: Georg Bätzing, Felix Genn, Bertram Meier, Stefan Oster, Franz-Josef Overbeck i glavna tajnica Njemačke biskupske konferencije Beate Gilles – održali novu rundu susreta s nekoliko voditelja vatikanskih dikasterija. Ovi razgovori nastavljaju se i u narednoj godini.
Pročelnici Dikasterija za nauk vjere, Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, Dikasterija za biskupe, Dikasterija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata te Dikasterija za zakonodavne tekstove žele se sastati s predstavnicima njemačkih biskupa u siječnju, travnju i lipnja 2024. godine te razgovarati o tome što je u nauku i disciplini Crkve nepromjenjivo, a što se može promijeniti. Teme o kojima će se raspravljati uključuju ekleziologiju, antropologiju, moral i liturgiju, kao i relevantne tekstove Sinodalnog puta.
U nastavku teksta donosimo Vam pismo Državnog tajništva Vatikana poslano Njemačkoj biskupskoj konferenciji 23. listopada, koje predstavlja prijedlog Kongregacije za nauk vjere, koji su poglavari gore navedenih dikasterija odobrili. Pismo je upućeno svim njemačkim biskupima.
***
Pismo Državnog tajništva
S obzirom na dosadašnji tijek njemačkog sinodalnog putovanja, valja ponajprije imati na umu da je u tijeku sveopće sinodalno putovanje koje je sazvao Sveti Otac. Stoga je potrebno poštovati ovaj put sveopće Crkve i izbjegavati dojam da su u tijeku paralelne inicijative koje su ravnodušne prema nastojanju zajedničkog putovanja.
U tom smislu vrijedi uzeti u obzir neke od riječi Svetoga Oca upućene Božjem narodu u Njemačkoj: „Braćo i sestre, čuvajmo jedni druge! Čuvajmo se kušnji koje dolaze od oca laži i majstora podjela koji, gurajući potragu za nečim što se čini dobrim ili za odgovorom na neku sređenu situaciju u konačnici rastače tijelo svetoga i vjernoga Božjega naroda” (1).
S poštovanjem prema zabrinutostima nekih članova Crkve u Njemačkoj, „širimo prostor šatora“ za nastavak dijaloga koji je već započeo u nadi da će ga karakterizirati poštovanje i bratska ljubav, uzimajući u obzir pitanja predstavljena u dokumentu koji sažima prijedloge.
Međutim, od samog početka mora biti jasno da su ta pitanja različite važnosti i ona se ne mogu sva staviti na istu razinu. Neka od njih imaju aspekte koji se mogu podvrgnuti zajedničkoj dubljoj raspravi. U odnosu na njih, međutim, ne postoji mogućnost da se kod drugih dođe do drugačije ocjene, kao što je sljedeće:
a) Rezerviranost svećeničkog ređenja samo za muškarce:
„Iako je učenje da je svećeničko ređenje rezervirano isključivo (samo) za muškarce bilo očuvano stalnom i univerzalnom tradicijom Crkve, te je sa čvrstoćom naučeno po njenom naučiteljstvu u najnovijim dokumentima, u današnje vrijeme u nekim mjestima ipak se to pitanje smatra otvorenim za raspravu, ili se uzima kako odluka Crkve da se žene ne mogu pripuštati u svećeništvo ima puki disciplinarni značaj. Stoga, kako bi se uklonila svaka dvojba o pitanju velike važnosti, pitanju koje spada u samu bit božanskog ustanovljenja Crkve, ovlašću koja proizlazi iz naše službe utvrđivanja braće (usp. Lk 22, 32) proglašavamo da Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama i da se ove odluke kao konačne moraju pridržavati svih vjernici Crkve“ (2).
Papa Franjo izričito je nekoliko puta potvrdio zaključak sv. Ivana Pavla II. Na primjer:
„U pogledu svećeničkog ređenja žena, Crkva je o tome rekla svoje i rekla je ne – to je rekao sv. Ivan Pavao II., ali definitivno. Ta su vrata zatvorena“ (3).
„Govorimo li o ređenju žena za svećenike u Katoličkoj crkvi, konačni pravorijek o tome je jasan, izrekao ga je sv. Ivan Pavao II. i on ostaje na snazi” (4).
„To nije dogmatska definicija, ali mora biti od svih prihvaćena. Nitko joj ne može javno proturječiti“ (5).
Suočeni smo s obvezujućom odlukom koja također podliježe jurisdikcijskoj moći Pape, s preciznim disciplinskim posljedicama koje su navedene u normama o prijestupima pridržanim Kongregaciji za nauk vjere (11. listopada 2021.):
Članak 5.
Kongregacija za nauk vjere također zadržava prava postupanja u slučaju težeg prijestupa pokušaja zaređenja žene:
1° Ako osoba koja pokušava podijeliti sveto ređenje ili žena koja pokušava primiti sveto ređenje vjernici u Krista, prema Zakoniku kanonskog prava podliježu izopćenju kao kaznenom prijestupu, čije je ukidanje pridržano Apostolskoj Stolici prema Zakoniku kanonskog prava.
2° Ako su, međutim, osobe koje želi podijeliti sveti red ili žena koja želi primiti sveti red članovi kršćanskih zajednica podložnih Zakoniku kanonskog prava istočnih crkava, neka budu kažnjene ekskomunikacijom, čije je ukidanje pridržano Apostolskoj Stolici.
Iako se danas ovo pitanje mora smatrati zatvorenim u cijeloj Crkvi, Sveti Otac Franjo formulirao je razmišljanje koje pomaže razumjeti značenje ovog učenja i poziva nas da pronađemo druge načine za veće sudjelovanje žena:
„Traženje legitimnih prava žena na temelju čvrstog uvjerenja da muškarci i žene imaju jednako dostojanstvo postavlja pred Crkvu duboka pitanja koja je propitkuju i koja se ne mogu površno izbjeći. Svećeništvo rezervirano za muškarce kao znak Krista Zaručnika, onoga tko se daje u euharistiji, pitanje je koje nije otvoreno za raspravu, ali može dovesti do posebnih sukoba ako se sakramentalni autoritet previše miješa s moći“.
„Ministerijalno svećeništvo jedno je od sredstava koje Isus koristi za služenje svom narodu, ali veliko dostojanstvo dolazi iz krštenja koje je dostupno svima. Izjednačavanje svećenika s Kristom Glavom – odnosno kao glavnim izvorom milosti – ne podrazumijeva uzdizanje koje ga stavlja na čelo svih ostalih. U Crkvi funkcije ne uspostavljaju ‘nadmoć jednih nad drugima’. Zapravo, jedna žena, Marija, važnija je od svih biskupa. Čak i ako se funkcija ministerijalnog svećeništva shvati kao „hijerarhijska”, mora se imati na umu da je ono „u potpunosti namijenjeno svetosti Kristovih članova“. Njegova temeljna točka nije moć shvaćena kao vladanje, nego ovlast podjeljivanja sakramenta euharistije; to je temelj njegove ovlasti, koja je uvijek služenje narodu. To je veliki izazov za pastire i teologe, koji bi mogli pomoći da bolje prepoznaju što to podrazumijeva s obzirom na moguće uloge žena u različitim područjima Crkve gdje se donose važne odluke“ (6).
b) Još jedno pitanje o kojemu mjesna Crkva nema mogućnosti zauzeti drugačiji stav odnosi se na homoseksualne čine. Čak i ako priznamo da sa subjektivne točke gledišta mogu postojati različiti čimbenici koji nas pozivaju da ne sudimo o ljudima, to ni na koji način ne mijenja procjenu objektivne moralnosti ovih čina.
Učiteljstvo Crkve redovito naglašava da je „objektivna moralna procjena spolnih odnosa između osoba istog spola precizno i sigurno uspostavljena. Drugo je pitanje, kojim se ovdje ne bavimo, subjektivna moralna odgovornost kod takvih odnosa u svakom pojedinom slučaju“ (7).
Vatikan, 23. listopada 2023.
Bilješke:
(1) Papa Franjo, Pismo vjernom Božjem narodu u Njemačkoj, 29. lipnja 2019., br. 10.
(2) Sv. Ivan Pavao II., Apostolsko pismo o ređenju svećenika, izdano 22. svibnja 1994., br. 4.5.
(3) Papa Franjo, S konferencije za novinare tijekom povratnog leta nakon Svjetskog dana mladih u Rio de Janeiru (28. srpnja 2013.).
(4) Papa Franjo, iz odgovora Svetog Oca Ani Kristini Kappelin za Sveriges TV tijekom povratnog leta s apostolskog putovanja iz Švedske (1. studenog 2016.).
(5) Papa Franjo, Odgovori Svetog Oca na dubia dvojice kardinala (1. srpnja 2023.).
(6) Papa Franjo, apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenog 2013.), 104.
(7) Kongregacija za nauk vjere, Priopćenje u vezi određenih spisa o. Marciana Vidala, C. Ss. R. (22. veljače 2001.).
