Tijekom boravka u dominikanskom studium generale u Kölnu, zbog svoje šutljivosti i snažne građe, Toma Akvinski (1225.–1274.) nazvan je „nijemim volom“. „Zovemo ga nijemim volom, ali kad rikne svojom doktrinom, cijeli će se svijet zatresti“, rekao je njegov učitelj, sveti Albert Veliki. I tako je i bilo – Toma je postao najistaknutiji teolog svih vremena, štoviše, veliki svetac. Proslavio se ne samo svojom „Sumom teologije“ ili himnom „Tantum ergo“, već je iza sebe ostavio i značajan broj čuda koja je isprosio od Boga.
Bio je veliki teolog, ali unatoč tome nije bio umišljen i – kako je pisao jedan od njegovih ranih biografa, Wilhelm iz Toccoa – uvijek kada bi se posvetio studiranju, raspravljanju, poučavanju, pisanju ili diktiranju, najprije bi uronio u unutarnju molitvu i „molio, lijući suze, da dobije razumijevanje Božjih tajni“. Jednom prilikom, tijekom takvih molitvenih konzultacija u kapeli svetog Nikole u dominikanskoj crkvi u Napulju, spazio ga je sakristan. Vidio je Tomu – koji je tada pisao o muci i uskrsnuću Gospodina – kako lebdi u zraku iznad zemlje i čuo je glas s križa: „Dobro si o meni napisao, Toma, što želiš za nagradu?“. „Ništa osim tebe samoga, Gospodine“(Domine, non nisi te), odgovorio je Toma.
Slično Božje uvjeravanje dominikanski je učitelj dobio i znatno ranije u Parizu, kada mu je naloženo da piše o euharistijskim prilikama.
Rođenje genija
Talijan Toma Akvinski imao je samo pet godina kada su ga poslali na učenje i odgoj u benediktinski samostan. Prema planovima svoje imućne, plemićke mnogobrojne obitelji, trebao je postati opat na Monte Cassinu. Kao četrnaestogodišnjak poslan je na studij u Napulj i tamo je stupio u red dominikanaca. Obitelj, međutim, nije željela da pripada prosjačkom redu. Kako bi ga odvratili od tog reda, njegova starija braća su ga uhvatila i neko vrijeme držala u obiteljskom dvorcu. Molbama, prijetnjama i iskušenjima pokušali su nagovoriti Tomu da odustane od svog izbora. Nisu uspjeli, pa se Toma vratio u Napulj, odakle su ga dominikanci poslali na studij u Pariz, gdje mu je učitelj postao slavni sveti Albert Veliki. Nakon četiri godine boravka u Kölnu, vratio se u Pariz, gdje je s 32 godine postao bakalaureat i magistar teologije. Sljedeće godine njegova života obilježene su intenzivnim teološkim radom, komentiranjem Biblije i djela Aristotela, borbom protiv teoloških zabluda, poučavanjem, raspravljanjem, držanjem propovijedi te brojnim putovanjima. Toma je pisao i diktirao djelo za djelom, često nekoliko istovremeno (njegov opus obuhvaća oko 90 djela). Obnašajući razne redovničke funkcije, boravio je, između ostalog, u Rimu, Orvietu i Napulju.
Mudrost, čistoća i poniznost
Mnogi svjedoci ispitani u procesu kanonizacije dosljedno su svjedočili da Toma nije gubio ni trenutka vremena: „osim pauza koje je zahtijevala priroda, nikada nije gubio vrijeme na lijenost ili zemaljske poslove, već je uvijek čitao, pisao, diktirao, molio se ili propovijedao“. Svakog je dana ustajao vrlo rano, služio jednu misu, a zatim prisustvovao drugoj, nakon čega bi se posvetio radu. Radeći umno, nije se brinuo – kako je svjedočio Wilhelm iz Toccoa – za obroke niti je zahtijevao nešto posebno u pogledu hrane i odjeće, nije bio sitničav, često je pisao na komadićima papira. Malo je jeo i malo spavao. Bio je ljubitelj čistoće i siromaštva, čovjek ponizan, skroman, umjeren i obziran. Nikada nikoga nije povrijedio uvredljivim riječima, uvijek je imao „veselo, blago i ljubazno lice“. Pun „nadnaravne radosti“, izazivao je istu radost u ljudima koji su ga gledali. Imao je također dar suza. Nikada nije izgubio djevičansku čistoću, a njegov ispovjednik je izjavio da su Tomine ispovijedi – zbog njegove bezgrješnosti – bile ispovijedi petogodišnjaka.
Više je volio knjigu nego Pariz
Postoji dirljiva priča o tome kako je jednom Toma Akvinski sa svojim studentima imao priliku posjetiti Pariz. Kada su ga pitali što bi najviše želio vidjeti u tom veličanstvenom gradu, odgovorio je: „Radije bih imao ovu knjigu“, pokazujući na jedno teološko djelo. Ova anegdota odražava njegovu duboku ljubav prema učenju i mudrosti, koju je smatrao dragocjenijom od svih svjetovnih čuda.
Vizije i čuda svetog Tome
Toma Akvinski nije bio samo intelektualni div, već i čovjek duboke mistične povezanosti s Bogom. Tijekom života doživio je brojne mistične vizije i ekstaze. Njegova pobožnost bila je toliko intenzivna da su ga svjedoci često vidjeli kako suznih očiju moli pred Presvetim Sakramentom.
Jednom prilikom, dok je slavio misu, doživio je tako snažnu viziju da je prestao pisati „Sumu teologije“, govoreći svom tajniku: „Ne mogu više pisati. Sve što sam napisao čini mi se kao slama u usporedbi s onim što mi je bilo otkriveno.“ Nakon toga više nije ništa napisao.
Smrt i kanonizacija
Sveti Toma Akvinski preminuo je 7. ožujka 1274. godine na putu prema crkvenom saboru u Lyonu, kamo ga je poslao papa Grgur X. Umro je u opatiji Fossanova, u 49. godini života.
Njegova svetost i mudrost bile su odmah prepoznate, pa je već 1323. godine kanoniziran od pape Ivana XXII. Kasnije ga je papa Pio V. proglasio crkvenim naučiteljem. Danas je poznat kao Angelicus Doctor („Anđeoski naučitelj“) i zaštitnik svih katoličkih škola i sveučilišta.
Naslijeđe svetog Tome Akvinskog
Djela svetog Tome i dalje oblikuju kršćansku misao. Njegova filozofska i teološka učenja, koja povezuju vjeru i razum, utjecala su na crkveni nauk i oblikovala zapadnu filozofiju. Njegova metoda, poznata kao tomizam, i danas je temelj katoličke teologije.
Njegova poznata molitva, Adoro te devote, kao i njegovi spisi o euharistiji, i dalje su nadahnuće vjernicima diljem svijeta.
Sveti Toma Akvinski pokazuje kako se duboka intelektualna istraživanja mogu sjediniti s dubokom vjerom. On je dokaz da je pravo znanje uvijek usmjereno prema Bogu – Izvoru sve mudrosti.
