Blaženi Alojzije Stepinac nesumnjivo je jedan od najsvjetlijih likova Katoličke crkve u Hrvata. Svetački život i mučeništvo uzdignuli su ga na čast oltara i tako postavili kao primjer i putokaz budućim naraštajima, koji mu se mogu moliti i utjecati kao posredniku pred Bogom. Živeći u do tada najturbulentnijim i najkrvoločnijim desetljećima ljudske povijesti, koja su ujedno bila i najteža desetljeća hrvatske povijesti, Stepinac je kao zagrebački biskup, nadbiskup i kardinal svakodnevno bio na udaru političkih i ideoloških gromova koji su tada udarali po Starome kontinentu. Poput gromobrana Stepinac ih je sve uspješno odbijao, tražeći pritom zaštitu i potporu u Isusu Kristu i Crkvi Božjoj, koju vrata paklena ne će nadvladati (Mt 16, 18).
Kao Božji čovjek nemilosrdno je ustajao protiv svih bezbožničkih, nasilničkih i zločinačkih ideologija dvadesetog stoljeća – komunizma, fašizma i nacizma – tražeći im korijene u odbacivanju Boga i njegovih zakona, te u pomisli kako je svijet moguće izgraditi bez Boga ili protiv Boga.
Iako je u nekim trenutcima izgledalo kako će te ideologije odnijeti pobjedu i zarobiti dušu čovjeka, Stepinac niti u jednom trenutku nije dovodio u pitanje da će konačnu riječ imati Bog i njegova Crkva. Tako je na kraju i bilo: zločinački jugoslavensko-komunistički sustav, izgrađen na temeljima zločina i opačina, urušio se je devedesetih kao kula od karata, dočim je Stepinac kao mučenik toga istoga zločinačkog režima bio izdignut na čast oltara.
Stepinac je danas simbol dobra i pravednosti, a njegovi su progonitelji i krvnici simbol zla i pokvarenosti. Hrvatski je narod imao veliku sreću što je na čelu Katoličke crkve u Hrvata u najturbulentnijim godinama hrvatske povijesti stajao upravo Stepinac, kao osoba čeličnog karaktera, koja nije u pitanjima vjere i dobrobiti hrvatskoga naroda ustupala ni za korak.
Iako se nije djelatno bavio politikom, Stepinac je s obzirom na svoju prevažnu funkciju prema politici uvijek morao imati širom otvorene oči i zauzimati politička stajališta o pojedinim pitanjima. U tome se je uvijek vodio interesima Katoličke crkve i hrvatskog naroda. U vrijeme diktature, kad je bilo zabranjeno isticanje hrvatskog imena, Stepinac je svećenicima hrabro poručio: „Mi se kao svećenici ne možemo baviti stranačkom politikom, i neka je daleko od nas, ali isto tako poštujemo i ne bojimo se istaknuti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu. Mi znamo što jesmo i svog hrvatskog imena ne trebamo se nikad stidjeti“.
U obrambenom govoru pred jugoslavenskim komunističkim sudom u Zagrebu 3. listopada 1946. Stepinac ne odstupa od svojih ranijih stajališta te ističe: „Hrvatski se je narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku Državu i ja bi bio ništarija, kad ne bi osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi. Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i samostalnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim na sastanku u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema svim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to samo branilo hrvatskom narodu? Sveta Stolica toliko je naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je Hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je“.
Možda i najdostojnije priznanje Stepinčeve veličine došlo je iz usta poznatoga komunističkog razbojnika i kasnijeg disidenta Milovana Đilasa. Ovaj je, naime, Ivanu Meštroviću kazao sljedeće: „Ne mislim ni ja, ni ijedan drugi inteligentan komunist da je Stepinac kriv. On je integralan čovjek i čvrst, nepokoriv karakter. Ukratko, priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svojem Hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu. Da je poslušao Tita mogao je biti slobodan, ali što mu se može kad se neda svijati. Priznajem da nam je njegovo pitanje krupna nezgoda“.
Tužitelj u procesu protiv Stepinca, Jakov Blažević, kasnije će potvrditi političku pozadinu osude, kazavši: „Taj proces protiv Stepinca je nama nametnut. Da je Stepinac bio malo elastičniji, nije trebalo procesa. A on ga je nametnuo jer je bio politički ograničena osoba“.
Jugoslavenski pak diplomat Vladimir Popović najpreciznije je naveo razloge Stepinčeve osude: „Da je popustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan oslobođen. I nas bi poštedio mnogih neugodnosti. Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu, odcjepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli“.
Komunistima kao sljedbenicima protubožanske marksističke ideologije smetala je, dakle, Stepinčeva odanost i privrženost Vatikanu. Radilo se je o klasičnome sukobu koji se ponavlja kroz čitavu ljudsku povijest i koji u bitnome i predstavlja ljudsku povijest: o sukobu dobra i zla, o sukobu Božjih sluga koji grade Državu Božju i sotoninih slugu koji žele graditi Kulu Babilonsku tj. svijet bez Boga protiv Boga.
Kao Božji čovjek Stepinac je neustrašivo dizao svoj glas protiv svih nepravdi i zločina, ne štedeći pritom nikoga, te je na svakome koraku gdje je mogao nastojao zaštititi nevine ljude – neovisno o tome je li bilo riječ o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima ili kojim drugim narodima. Pritom se je ravnao prokušanim mjerilima Katoličke crkve.
Kao Božji čovjek nužno je morao dolaziti u sukob sa slugama zločinačkih i sotonskih ideologija dvadesetog stoljeća, koje su u svojoj oholosti željele graditi svijet bez Boga i protiv Boga. Zločinački je komunizam kratkotrajno polučio uspjeh, osudio te trovanjem fizički eliminirao ovoga hrvatskog blaženika, ali se je prije ili kasnije morao urušiti od svojih zala i opačina.
