Unatoč svim koracima koje ljudi poduzimaju kako bi stvorili jedinstvo s Bogom, u stvarnosti, intimnost s Bogom nikada nije bila stvar naših vlastitih napora. Imati odnos s Bogom nije nešto što činimo, već Netko koga primamo. I On je taj koji preuzima inicijativu. Čak su i naše molitve potaknute od Božje milosti. Naš molitveni život često je, poput „začaranih cigareta“ koje spominje pisac Balzac, ispunjen nadama i željama koje ostaju neostvarene, bez da ikada uistinu dođemo do cilja.
Ovdje nije riječ o tome da naše molitve budu poput Shakespeareovih „vapaja bez čizama prema nebu“, koje možda nisu uslišane, već o tome da naši vapaji često nisu ni upućeni. Zapravo, mnogi od nas ne šalju nikakve molitve, „poslana su mrtva pisma“, kako piše Hopkins. Bez poticaja od Boga, naše molitve ne postaju uzrok ničega, osim možda još većih grijeha.
A što to sve ima s Augustinom? Gdje smo ga zadnji put ostavili? Ukopao se u istoj manihejskoj zabludi koja ga je držala devet godina, vrijeme koje je opisao kao „valjanje u blatu i tami zablude“. Devet godina, poput nesvete devetnice, iz koje se nije nazirala izlazna svjetlost. Jer, kada je čovjek duboko zarobljen u zabludi, hoće li uopće znati moliti, a još manje razumjeti treba li to uopće učiniti?
Ovdje nije riječ o Augustinu, koji je, unatoč dobrim namjerama, bio previše nesposoban da učini bilo što, pa čak ni da Boga moli za svoje oslobođenje. Odgovor je, ipak, u njegovoj majci Monici. Ona nijednog trenutka nije prestajala moliti za svog sina, ne gubeći nadu, dok je on bio zarobljen u vlastitim iluzijama.
Monika nije samo ilustracija snage molitve, već i simbol majčinske žrtve. U knjizi „Vječna žena“ autorice Gertrud von Le Fort, čitamo da majka „bez rezerve stavlja svoj život na kocku za dijete“, te da njezin život nakon njegova rođenja više ne pripada njoj, nego djetetu. Ova žrtva nije samo čin samopražnjenja, nego i potpunog povjerenja u Boga, s djetinjim povjerenjem da nas On nikada neće napustiti.
Iako Augustin u tom trenutku nije bio potpuno svjestan te žrtve, kasnije je shvatio njezinu dubinu i snagu. Na kraju, zahvaljujući Monikinim molitvama i njezinoj neumornoj borbi za njegovu dušu, on je spoznao moć molitve, koja je postala temelj njegovog duhovnog buđenja. I kao što je rekao dobar biskup: „Ne može biti da se sin ovih suza izgubi.“
U konačnici, pitanje koje ostaje jest: koliko su majke svjesne veličine i dubine svog poziva? Koliko su svjesne radikalne žrtve koju podnose za svoje dijete, i koliko ta žrtva doprinosi njihovom duhovnom spasenju? U slučaju Augustina, realizacija Monikine žrtve dolazi kasnije, ali ona je bila ključni trenutak koji je otvorio vrata njegovog duhovnog obraćenja i povratka.
