Šesti članak u seriji: Vlč. Chad Ripperger
„Budimo savršeni: Ispit savjesti u korizmenoj misiji – Deset Božjih zapovijedi“
Što je s osmom Božjom zapovijedi? „Ne reci lažna svjedočanstva!“
Puno ljudi čine bezazlene laži. Je li to uredu? Nije. Ipak, ljudi ne žele reći zašto lažu i postoji više različitih razloga zbog kojih to čine. Ponekad žele nešto dobiti od laži, koje ima mnogo u našoj zemlji.
Ne znam jesam li vam ovo spomenuo, ali tijekom jednog egzorcizma opsjednute osobe, kao pomoć, suparnica protiv Sotone, mi se priključila sv. Ivana Orleanska. Priključila se zato što ima poseban status u borbi protiv Sotone. Za one koji ne znaju, sv. Ivanu Orleansku izdao je biskup stajući na stranu Engleza zbog crkvene časti – ostvarivanja ambicije, a kao posljedica toga ona je bila ubijena.
I sad pomislite samo na to, što smo vidjeli u posljednje četiri godine u vlastitoj zemlji. Ljudi rasprodaju zemlju, bili desničari ili ljevičari, kako bi ostvarili svoj cilj. Sad se obruč stegao, pomalo su ljuti jer ne mogu nastaviti rasprodavati zemlju kako bi napredovali (u SAD).
Moliti za svećenike a ne ih ogovarati
Ali razlog zbog kojeg zapravo ovo pričam je činjenica da kad vidimo loše biskupe ili njihove nadređene, prelate kao što su kardinali, pa čak i papu koji kaže dubiozne izjave, naša prva sklonost nije moliti za njih, nego ih često osuđujemo i omalovažavamo. Ističući to, govoreći svima kako je netko loš, mi zapravo pokazujemo svoj jad.
Znate, ne ćete se osjećati bolje zbog ogovaranja drugih. Kod tradicionalnih katolika se često događa omalovažavanje svećenika. Ali nužno je prestati napadati klerike, čak i one koje nisu u tradicionalnom pokretu, jer nešto specifično će se dogoditi. Kazna će odgovarati zločinu. To se pučki naziva još i talijanski zakon. I u osnovi, ono što to znači je da budete kažnjeni za ono što ste učinili. To je dio Starog zavjeta, i to je zapravo još uvijek istina.
Bog još uvijek funkcionira na ovaj način. Stalno govorim vjernicima, ako ne prestanete napadati klerike, nešto vrlo specifično će se dogoditi. Dogodit će se lažne optužbe protiv klerika, a podaci pokazuju da je u prosječnoj biskupiji između 60 % do 80 % klerika u jednom trenutku bilo lažno optuženo.
On (Bog) će vam ih oduzeti, a vi ćete u budućnosti teško doći do dobrog svećenika. Ovo bi se moglo dogoditi. Morate se moliti za njih. Ovo je također jedan od razloga. Znate, molitva rađa ono što označava.
Davne 1944. u Crkvi je uvedena molitva koja se čitala na sv. misama tijekom radnih dana u korizmenom razdoblju za Sv. oca. Nažalost, talijanski nadbiskup Annibale Bugnini se kasnih 1950-ih pobrinuo da ova pobožna tradicija bude odbačena. Idem u suštinu sad.
Prestanemo se moliti za papu i onda se pitamo zašto se tako ponaša. Trebali bismo se bez prestanka moliti, posebno kad jednog dana bude konklava. Moramo se moliti za papu i njegove nasljednike, za njihova srca i umove, a ne ih omalovažavati i ne činiti ništa. Ogovaranje nije rješenje.
Svjedočimo u istom trenutku i problemima s narušenim ugledom crkvenih službenika. Gledajte, ako ste nekoga omalovažili i utjecali ste na njegov ugled i odnos s drugima, ne možete samo tako vratiti vrijeme i ispraviti stvari. Zato Vatikan često upozorava da se naša kritika ne pretvori u neku vrstu dreke protiv svih biskupa. U ovo spada i odnos laika prema kleru, iako se dio njih ponašao vrlo problematično u posljednjih 40 ili 50 godina. Gospodin dobro zna kako su se ponašali.
Ali stvar je u tome da kad se nekoga, citiram, vjerodostojno optuži, dogodi se žrtvovanje svećenika. Dogodi se javni proglas u kojem ga se ‘vjerodostojno’ optuži. Dakle, imate situacije u kojima se reputacija svećenika uništava iako im nije dokazana krivnja. I to je temeljni problem, a biskupi ne čine ništa za povrat ugleda svećeniku. Možda izdaju neko priopćenje, ali ništa više.
Što se dogodi kad se utvrdi njegova nevinost? Onda je prekasno. Svećenik je gotov kad ga se optuži u našoj kulturi. Gotov je. Njegov ugled, njegova sposobnost djelovanja kao svećenika bit će zauvijek pod pitanjem.
Komentiranje na društvenim mrežama i Posljednji sud
Još jedna pojava u kojoj uočavate kod osoba koje stvaraju poteškoće je komentiranje na društvenim medijima. Ljudi će objavljivati stvari na internetu koje nikad ne bi rekli osobi u lice. A razlog zašto to rade je taj što su anonimni.
Ali ovdje je problem; sjećate se možda što nas čeka na posljednjem sudu? Svaki grijeh koji ste počinili bit će poznat svim ostalima. Anonimnost ne postoji. Na kraju će svi znati što ste učinili. On će znati što ste učinili. Ne ćete se izvući s tim.
Zato često govorim ljudima, držite se na društvenim mrežama podalje od stvari kao što je komentiranje drugih. Uvijek sam govorio da je definicija Twittera uzdizanje banalnog. Zar nisam u pravu?
No, unatoč tome, korisnici Twittera pokušavaju napisati i dati izjave koje su zapravo potpuno teološki ograničene, nesuvisle. Na društvenim mrežama vidite koliko korisnika misli da poznaje teologiju, a pišu stvari koje su posve pogrješne.
Govorom o tome doći ćemo do devete (Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!) i desete (Ne poželi nikakve tuđe stvari!) Božje zapovijedi, jer je ovdje riječ o zavidnosti na tuđem financijskom blagostanju.
Novac ili Božja providnost?
Ponekad pojedincu dođu misli: Samo želim imati više novca… Ali ne ono što bismo stvarno trebali raditi, a to je vjerovati u Božju providnost u potrebi.
Imam rođaka kojem je cijeli život išlo dobro, napose u braku, ali nikad nije financijski napredovao. Međutim, u svakom trenutku, što god mu je trebalo, to mu je uvijek davao naš Gospodin ili Gospa. Ponekad je Gospa zna biti pomoć u posljednji trenutak. Ponekad ona čeka jer nas testira da vidi hoćemo li vjerovati Njoj i Našem Gospodinu u tom procesu. Ali na kraju, ono na što se zapravo svodi zavist je tuga zbog tuđeg dobra.
Ne treba žaliti za tuđim dobrom. Trebali biste razmisliti, dobro je što to imaju. A s druge strane, sv. Toma kaže da je razlika žalost za njihovo dobro, zato želite vidjeti njihov gubitak. Ali to ne bi trebalo biti tako. Novac ne rješava probleme. Samo ih komplicira. Zato moramo imati na umu da je novac izvanjska materija. To ne će promijeniti nutarnje stanje. Ne će olakšati život, poremećaje.
Na kraju, često je puno teže onima koji su bogati. Razlog zašto ovo govorim je taj što se vraćamo na stvar koju sam spomenuo. Imamo obavezu biti savršeni kao što je savršen nebeski Otac, ali to znači sigurnost u našu nutarnju savršenost.
Prestanite se brinuti o izvanjskim stvarima. To znači samo jedno: Ne poduzimate razumna sredstva koja bi vas uputila u zaradu razumne količine novaca. Prestanite stoga brinuti o tome jer to ne će promijeniti vaše nutarnje krjeposti. To bi vam moglo olakšati stvari.
Novac nije uvjet za duhovan rast. Zapravo, često je količina novca koju imate praćena Božjom intervencijom jer se to temelji na tome koliko će vam to pomoći u bivanju krjeposnim u određenom području života. Neki će reći, ali ima mnogo ljudi koji nisu čestiti sa svojim novcem. Na to odgovaram: Vidio sam i ljude koji su bili.
Poznajem muškarca čiji je godišnji prihod negdje između 10 000 000 i 30 000 000 dolara. Bez obzira na zaradu, više od pola novca poklanja Crkvi. Zapravo, ako se dobro sjećam, on sadrži samo oko 2 do 3 000 000 dolara. Iako zarađuje mnogo, njemu taj novac ne treba jer je izgradio krjepost nenavezanosti, zato tako koristi svoj novac, drugačije od mnogih drugih bogataša.
Previsoki porezi
I to me dovodi do zaključka: Liberali kod nas nisu pravi liberali. Oni su samo lopovi. Oni žele uzeti novac poreznih obveznika i koristiti ga za stvari koje nisu njihove. Imaju li pravo na to? Oni bi trebali davati novac, a ne ga uzimati. To je zapravo jedan od razloga zašto neću početi s tim jer ćemo onda ovdje ostati puno duže; pretjerano oporezivanje je oblik pljačke.
Vlast nema pravo na više od Boga, a Bog želi samo 10 % naših prihoda. S druge strane koliko iznose porezi u našoj zemlji kad se izdvoje sva davanja za državu? Plaćamo 40 % svojih prihoda ovoj zemlji. To je nemoralno.
Poanta je u tome što se događa pljačka. Nadam se da mi sad porezna uprava (IRS) ne će pokucati na vrata. Poanta do koje želim doći svim ovim primjerima je sljedeća: Novac ne rješava vaše probleme. To je sredstvo.
Sodomisti/ homoseksualci
Imamo sljedeći primjer sa sodomistima. Čak i kad bi cijela populacija ovog planeta odobravala njihov stil života govoreći da je sve uredu s njima; to ne bi promijenilo činjenicu njihovih nutarnjih nesigurnosti i neuravnoteženosti. Oni to isto znaju.
(Sodomisti) stalno žele potvrdu društva, ali to ne će riješiti njihove probleme. Izvanjske okolnosti ne rješavaju nutarnje tegobe. Pokušaj rješavanja tegoba zakonima isto tako nije put, jer će i dalje biti ranjeni i jadni. Pohvale društva ili financijski prosperitet ne će riješiti moralne ili duhovne probleme.
Što će Bog učiniti ako mu ne zahvaljujete za darove? Prestat će davati darove.
Što je s propisima Crkve? Dobro, već smo govorili o nedjeljama i praznicima, ali u odnosu s Crkvom, želio bih spomenuti još jednu stvar. Dolazite li u crkvu dovoljno rano za pripremu ili ponekad kasnite? Uzimate li dovoljno vremena da se pravilno pripremite kako biste se usredotočili na žrtvu koja će se dogoditi?
Je li vaša prva misao zahvala što imate privilegiju sudjelovanja u Kristovoj žrtvi? Ima li istinske zahvalnosti prema tome? Bog nije ništa drugačiji od nas ostalih. Što će Bog učiniti ako mu ne zahvaljujete za darove? Prestat će davati darove.
Što više zahvaljujemo Bogu, to će nam više milosti dati. Ali to znači da biste trebali se zahvaliti nakon pričesti i sv. mise. Milosti su razlog zašto ne želite počiniti pet grijeha nepotrebno govoreći u crkvi. Zatim, naravno, tu su i drugi propisi Crkve, koji se prije svega odnose na post i odricanje.
Post, jedna dobra i važna krepost
Crkvena tradicija nalaže post na Pepelnicu i Veliki petak nakon što navršite određenu dob do 60. godine života. To znači da na te dane možete imati samo jedan puni obrok („do sita“). Ali post na dva dana u godini nije dovoljan za razvijanje krjeposti umjerenosti. Povijesno gledano, prema crkvenoj tradiciji, trebali biste moći postiti od početka do kraja korizme.
Potrebna su tri tjedna za stjecanje mane i tri tjedna za stjecanje navike. Tako tijekom korizmenog vremena, ako to činite dobrovoljno, o čemu ću govoriti u homiliji ovog vikenda, steći ćete krjepost umjerenosti. Ne će proći 12 mjeseci prije nego ponovno postite. Postit ćete puno više, izuzev u vrijeme svetkovina, blagdana…
Nekoć su se održavala i bdijenja prije velikih svetkovina, koja su uključivala post kao dio pripreme i odricanje od mnogih stvari. Morali ste se suzdržavati od mesa… U prošlosti, ako ste samo slijedili crkvena pravila o postu i nemrsu i zapravo ste ih dobrovoljno željeli činiti i trudili ste se u tome – razvili ste više krjeposti. Danas nije takav slučaj. Dakle, morate početi razmišljati, koliko često ćete postiti i odricati se nekih stvari?
Nastavljamo s ispovijedi. Morate ispovjediti svoje smrtne grijehe jednom godišnje. Moja teorija je da ako ispovijedate samo jednom godišnje svoje grijehe, to je prilično loše. Trebali biste to činiti češće.
Nastojte primati sv. pričest tijekom korizmenog i uskrsnog vremena. Od prve korizmene nedjelje do nedjelje Presvetog Trojstva.
Milostinja Crkvi, 10%?
Nastojte podržavate vaše pastire, svećenike. Sad, ovdje želim malo razgovarati o jednoj od uobičajenih stvari koje zapravo vidite. Jedan od činova krjeposti vjere je milostinja, a to u osnovi znači korištenje novca za ublažavanje problema ili poteškoća siromašnih, ali to također znači poduprijeti vaše pastire.
Vaša primarna obveza je poduprijeti župnika, a zatim iz dodatnog viška koji možda imate, možete podupirati druge projekte unutar Crkve. Srećom ovdje imate dobrog župnika, ali u nekim župama je vrlo loša situacija. Toliko je loša da vjernici ne mogu, po savjesti, dati novac svećeniku jer on njime uništava Crkvu ili čini loše stvari, itd.
Imamo tu i jedan problem. Razina davanja većine vjernika Crkvi jedva se razlikuje od one u 1960-ima i 1970-ima. Dopustite mi objasniti primjerom. Godine 1960. prosječni misni stipendij bio je 5 dolara. Od 1960. dolar je izgubio 95 % svoje vrijednosti!
Toliko je velika inflacija od 1960. godine. Ali to isto tako znači da bi prosječni misni stipendij trebao biti sto dolara. Ne predlažem vam davanje sto dolara za misni stipendij, jer se svećenik više ne uzdržava od toga. Međutim, većina ljudi je vrlo glasna, negativna, kad mora dati 10 dolara za misni stipendij.
Nekim je račun u Starbucksu veći od onoga što daju za milostinju svake nedjelje. Ili netko kaže dajem 20 dolara, obavio sam svoj posao. Ne ide to tako. Pa kako bi davanje milostinje Crkvi zapravo trebalo biti? Ako je vaš prihod dovoljno velik do te mjere da možete platiti račune, poreze, i ostane vam novca, onda biste trebali davati 10 % svojih prihoda.
Ako ne možete priuštiti toliki postotak svojih prihoda, onda biste nakon što platite sve račune i porez trebali dati određeni postotak. Većina katolika, ako se pogleda statistike, daje u prosjeku između 3 do 5 % svojih prihoda za milostinju Crkvi.
