Od svih poslanica koje je sveti Pavao napisao, a koje svjedoče o spasenju po Isusu Kristu – jedinom koji je, nakon Adamova pada, krenuo u otkupljenje cijelog čovječanstva – Poslanica Rimljanima najduža je i najznačajnija. Neki je nazivaju „alpskim vrhom Pavlova pisma, koji se uzdiže nad svim ostalim pismima kao planina iznad brda i sela, nudeći zadivljujuću teološku i duhovnu viziju“.
Napisana u Korintu, četvrt stoljeća nakon Kristove smrti, smrti Boga raspetog za spasenje svijeta, ova poslanica će deset godina prije Pavlove vlastite smrti stići u Rim. Pavao će umrijeti 67. godine po nalogu cara Nerona, poznatog po svojoj okrutnosti i izopačenosti. Posljednje dane života provodi u strogom kućnom pritvoru, odakle šalje svoje posljednje pismo vjernom učeniku Timoteju, moleći ga da dođe što prije: „Potrudi se doći prije zime.“
Na žalost, ta posljednja želja ne će biti ispunjena. Suočen s neizbježnim oproštajem od ovoga svijeta, Pavao u dirljivim riječima opisuje kako je svoj život stavio u ruke Boga kojem je strastveno služio. Piše:
„Jer ja se već žrtvujem, i vrijeme moje blizine došlo je. Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao. Odsada mi je pripravljen vijenac pravednosti, koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji su s ljubavlju iščekivali njegov dolazak.“ (2 Tim 4,6-8)
Možda se pitamo kako je Pavao mogao govoriti s tolikom sigurnošću, na samom pragu nasilne smrti? Odgovor nalazimo upravo na stranicama Svetoga pisma i u poruci koju Pavlova Poslanica Rimljanima prenosi vjernicima u Rimu, ali i svim naraštajima kršćana nakon njih. Posebno snažno to dolazi do izražaja u osmom poglavlju ove poslanice, koje donosi jednu od najsnažnijih i najdubljih poruka o kršćanskom životu.
U tom poglavlju jasno je istaknuta činjenica – ne pretpostavka – da je u Kristu Isusu ostvarena konačna pobjeda Božje ljubavi nad svijetom. Ta se ljubav jednom zauvijek očitovala u raspetom Sinu koji odnosi grijehe svijeta. I ništa, pa ni silazak u dubine pakla u potrazi za izgubljenim dušama, ne može spriječiti ostvarenje Božjeg nauma spasenja.
Pobjeda nad grijehom, smrću, tamom i zlom bit će konačna i pripada onima koji s iskrenošću i slobodom srca odluče svojevoljno nasljedovati Krista i podložiti se njegovoj ljubavi. Jer, iako je poziv upućen svima, čovjek je slobodan odbiti ga. I upravo u toj zastrašujućoj slobodi krije se veličina božanskog milosrđa.
To je temeljna poruka osmog poglavlja Poslanice Rimljanima – trijumf Božje pravednosti i istine, utjelovljen u Isusu Kristu, koji je ime iznad svakog imena.
Što onda slavimo u Tjednu Božjeg milosrđa? U prekrasnoj meditaciji Adrienne von Speyr, Krist je opisan kao onaj čija ljubav prema dušama obuhvaća cijelo čovječanstvo do te mjere da čak i „posljednje ljudsko biće u košari stvaranja“ ima mjesto u Božjem planu spasenja. Naslov njezine knjige to sažima: Pobjeda ljubavi.
Bog nikoga ne odbacuje, osim ako mu se čovjek sam ne zatvori, tvrdokorna srca. Spasenje nije rezervirano za odabrane – ono je ponuđeno svima. Kad Pavao govori o „izabranima“, on ne misli na ekskluzivnu skupinu, već na one koji su svojim životom odgovorili na Božji poziv. Oni su svjetionici koji osvjetljavaju put drugima.
Koliko će ih biti spašeno? To ostaje Božja tajna. No Adrienne von Speyr podsjeća na riječi Male Terezije koja, kad joj je ponuđena košara s raznim stvarima, uzima sve – i lijepo i neugledno. Tako i Krist ne izostavlja nikoga koga mu je Otac povjerio.
U Kraljevstvo ne smijemo nikome zatvoriti vrata. Svatko tko uzvrati na Božju ljubav može ući. Njegova ljubav je postojana i sveobuhvatna, osim ako je sami ne spriječimo. Ne smijemo ograničavati doseg Kristova djela.
Pavao to snažno izražava pri kraju osmog poglavlja:
„Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ (Rim 8,35)
I zaključuje:
„Ta uvjeren sam: ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina – ni ikoje drugo stvorenje – ne će nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rim 8,38-39)
Koliko smo samo dragocjeni u Božjim očima kad je poslao vlastitog Sina da umre za nas? Zahvaljujući toj ljubavi, u snazi božanskog milosrđa, imamo pristup onome što je od vječnosti pripravljeno, da volimo jer smo prvi bili voljeni. I da budemo poznati jer nas je On prvi poznavao.
