Otac Thomas Reese objavio je 25. kolovoza članak naslovljen „Zašto mrzim staru latinsku misu: priznanje“, u kojemu se, među ostalim, pozvao na navodnu poslušnost crkvenome nauku. Kakve li ironije! Riječ je, naime, o istome svećeniku koji je, protivno crkvenome nauku, izražavao potporu sodomitskim klericima, oženjenim svećenicima i „đakonicama“.
„Tradicionalna sveta misa je poput zombija“, ustvrdio je isusovac. „Kada smo 1964. prešli s latinskoga na engleski, mislili smo da je umrla, ali ona se neprestano vraća. Mislili smo da će nestati ili da će ljudi biti zadovoljni sudjelovanjem u latinskoj inačici nove liturgije. To se nije dogodilo“, dodao je.
Svećenik je naglasio da ne mrzi ljude koji odlaze na „staru“ misu, već samo „ideologe koji tvrde da je nova misa bogohuljenje i koji odbacuju nauk Drugoga vatikanskog koncila o pitanjima poput ekumenizma, socijalne pravde i uloge laika u Crkvi“.
Prisjetio se da je volio tradicionalnu svetu misu dok je bio učenik i na početku svoje sjemenišne formacije. Potom su uslijedile liturgijske promjene i uveden je obred Novus Ordo, koji su on i njegovi kolege u sjemeništu prihvatili „bez postavljanja pitanja“, što je, prema njegovim riječima, bilo dijelom „tradicionalnoga isusovačkog novicijata koji je naglašavao poslušnost“.
„To je još jedan razlog zbog kojega imam problema s takozvanim konzervativcima. Ako žele biti tradicionalisti, trebali bi biti poslušni Koncilu i papama koji su promicali liturgiju na narodnim jezicima. Poslušnost je bila najvažnija krjepost u staroj Crkvi“, ustvrdio je isusovac.
Selektivna poslušnost
Ironično je da se o. Reese poziva na poslušnost Crkvi, dok je sam, protivno crkvenome nauku (!), izražavao potporu sodomitskim klericima, oženjenim svećenicima i „đakonicama“.
Osim toga, premda je poslušnost iznimno važna krjepost, ona, protivno onomu što tvrdi citirani isusovac, nije najvažnija. Kao što je potvrđivao sv. Toma Akvinski, najvažnijom se krjepošću uvijek smatrala ljubav, koju o. Reese u svojem članku očito ne pokazuje.
Biblijska čitanja
Svećenik je potom objasnio da je „novu“ misu isprva prihvatio iz poslušnosti, ali da ju je s vremenom zavolio. Priznao je da mu se vrlo sviđaju nove euharistijske molitve, no ljuti ga kada svećenik njihove riječi izgovara prebrzo.
Pohvalio je i čitanja na narodnome jeziku te njihovu „znatno veću raznolikost“ nego u tradicionalnome obredu.
„Već mi je bilo dosta slušanja prispodobe o mudrim i ludim djevicama, koju smo u staroj liturgiji mogli slušati nekoliko puta tjedno na blagdane djevica“, priznao je.
Svećenik pritom nije spomenuo da je još prije liturgijskih reforma šezdesetih godina postojala dugogodišnja tradicija nedjeljnoga čitanja liturgijskih čitanja i na latinskome i na narodnome jeziku.
Organski razvoj nasuprot liturgijskoj revoluciji
Pozivajući se zatim na djelo Josepha Jungmanna Mass of the Roman Rite (Misa rimskoga obreda), ustvrdio je da je, budući da se „misa neprestano mijenjala tijekom povijesti“, i uvođenje Novus Orda bilo legitimno.
Premda je liturgijska reforma bila legitimna, svećenik je pritom izostavio vrlo važan detalj. Kako ističe liturgičar dr. Peter Kwasniewski, promjene u liturgiji tijekom povijesti bile su organske – poput organizma koji se razvija i sazrijeva. Tijekom liturgijskih reforma šezdesetih godina, međutim, uklonjeni su mnogi elementi svete mise, a dodani elementi odvojeni od njezine prvotne strukture, poput „proteze“.
Sveta misa kao žrtva Križa
U sljedećem dijelu članka o. Reese osvrnuo se na žrtveni karakter svete mise.
„Prije Drugoga vatikanskog koncila misu sam promatrao kao uprisutnjenje Isusove žrtve. Naša je uloga bila prihvatiti otkupljenje koje proizlazi iz te žrtve i sjediniti svoj život s Njegovom žrtvom“, ustvrdio je.
Tu je isusovac bio u pravu. No odmah je potom dodao:
„I dalje u to vjerujem, ali moje je razumijevanje obogaćeno spoznajom o korijenima euharistijske molitve u židovskoj pashalnoj molitvi.“
Svećenik je svetu misu također nazvao „euharistijom“, što je neprecizna formulacija. Premda euharistijska liturgija čini središte svete mise, a sama riječ „euharistija“ znači zahvaljivanje, nijedan od tih izraza ne izražava u potpunosti ono što sveta misa jest – prije svega nekrvno uprisutnjenje jedine Kristove žrtve prinesene na Kalvariji, u kojoj Crkva sudjeluje i koju prinosi Ocu.
Previše pozornosti biskupa?
O. Reese priznao je da je „ljubomoran“ na „golemu pozornost“ koju biskupi i mediji posvećuju pitanju tradicionalne svete mise, dok se ljude koji zahtijevaju „daljnje reforme“ mise, prema njegovu mišljenju, „ignorira“.
Nije, međutim, spomenuo da je porast zanimanja za tradicionalnu svetu misu posljednjih godina uvelike povezan upravo s ograničenjima koja joj je papa Franjo nametnuo motuproprijem Traditionis custodes iz 2021.
Prijevod misnih tekstova
Kao primjer „daljnjih reforma“ isusovac je izrazio želju za „boljim engleskim prijevodom mise“. Prema njegovu mišljenju, „dopuštanje svećenicima da se u nekim dijelovima [mise] koriste prijevodom iz 1998. ne bi izazvalo poremećaj“.
I ovdje je potrebno dodatno pojašnjenje. Prijevod Misala na engleski jezik iz 1998. više se ne upotrebljava ponajprije zbog pogrješnoga prijevoda riječi posvete. Dok latinski izvornik sadržava Kristove riječi: „koja će se za vas i za mnoge proliti“ (pro multis), u spomenutoj engleskoj inačici prevedene su kao: „koja će se za vas i za sve proliti“ (for all).
Prijevod „za sve“ odbacio je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger, što se o. Reeseu nije svidjelo.
„Do danas me iritira činjenica da je rođeni Nijemac mogao odlučivati o tome kako će se vjernici engleskoga govornog područja moliti na vlastitome jeziku“, priznao je.
