U proteklih nekoliko tjedana, nekolicina najistaknutijih svjetskih farmaceutskih tvrtki najavila je predstojeću proizvodnju cjepiva protiv koronavirusa COVID-19. Komentirajući ove vijesti, ugledni talijanski virolog, profesor Andrea Crisanti, odgovorio je prvorazrednom zdravorazumskom izjavom. Na pitanje bi li on primio cjepivo ili ne, odgovorio je: „Inače, potrebno je oko pet do osam godina da bi se cjepivo proizvelo. Zbog ovoga, ja ne bih primio prvo cjepivo koje bi trebalo stići u siječnju. Volio bih se uvjeriti u dovoljnu ispitanost cjepiva te da ono zadovoljava kriterije sigurnosti i učinkovitosti. Kao građanin, imam to pravo i nisam spreman prihvatiti prečace.”
To je ispravan i zdravorazumski odgovor te nije jasno zašto se načelo opreza, na koje se danas toliko poziva u zaštiti okoliša, ne bi primjenjivalo i na području zdravstva. Profesor Crisanti ne protivi se cjepivima, no, ispravno drži da tiskovne objave farmaceutskih tvrtki nisu dovoljno jamstvo sigurnosti te on, stoga, čeka znanstvene podatke, čiju će valjanost potvrditi nadzorne agencije. Zbog ovih razboritih riječi, demonizirali su ga masovni mediji, kao i neki kolege.
Crisanti je iznio svoju obranu u pismu objavljenom 23. studenog u listu Corriere della Sera, u kojem je, između ostalog, izjavio: „Čuvari znanstvenog pravovjerja ne priznaju oklijevanje ili kolebanje; oni zahtijevaju skok vjere od onih koji nemaju pristup povlaštenim informacijama. ‘Cjepivo će djelovati’, riču ljutito. Prvi se nadam da je to istina, no, ipak, dopustite mi da prigovorim: Cjepivo nije sveti predmet. Ostavimo vjeru religiji, a znanosti sumnju i raspravu, čije su one poticaj i jamstvo.”
Dajem prostor ovim istupima zato što mi se čini da su oni glas zdravog razuma u vrijeme kad ispravne upotrebe razuma često nedostaje. Ljudi kao mi, koji nisu ni imunolozi ni mikrobiolozi te, stoga, nisu u mogućnosti donositi znanstvene pretpostavke, mogu se jedino potruditi da se ne odreknu ispravnog korištenja logike te ne mogu ništa drugo doli se složiti s profesorom Crisantijem. No, uzevši to u obzir, osim razuma, potrebno je proživjeti ovu pandemiju u svjetlu vjere te možemo istaknuti postojanje lijeka za koronavirus, koji je daleko najučinkovitiji, zato što ne sprječava samo tjelesna oboljenja – kojih se svi boje, već i ona, znatno opasnija, duševna oboljenja – koja nitko ne spominje.
Govorim o Čudotvornoj medaljici, koju slavimo 27. studenoga. Tog se dana, 1830. godine, naša Gospa objavila Katarini Labourè, koja je tada imala 24 godine te je bila novakinja u matičnom samostanu Sestara milosrdnica u ulici Rue du Bac u Parizu. Katarina Labourè ispričala je da je vidjela: „[…] donekle ovalni okvir koji se oblikovao oko Svete Djevice, iznad kojeg su se, u polukrugu s Marijine desne na lijevu stranu, mogle pročitati ove riječi ispisane zlatnim slovima: ‘O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo.’ Zatim, čuo se glas koji mi je rekao: ‘Daj kovati medaljice prema ovom uzorku. Oni koji je nose primit će velike milosti, posebice ako je nose oko vrata.’ U trenutku, učinilo mi se da se okvir okrenuo te sam ugledala drugu stranu medaljice. Bilo je to slovo ‘M’ (Marijin inicijal) kojeg je nadvisivao križ bez lika raspetoga Krista, koji je za temelj imao slovo ‘I’ (Isusov inicijal). Još niže ispod toga, bila su dva srca, jedno obavijeno trnjem (predstavljajući Isusovo srce), a drugo probodeno mačem (Marijino srce). Naposljetku, sve to je okruživalo dvanaest zvijezda. Zatim, sve je nestalo, kao da ga je netko isključio, a ja sam ostala ispunjena s – ne znam kako to izraziti – dobrim osjećajima radosti i utjehe.”
Prvih 1 500 primjeraka medaljice koju je naša Gospa zatražila, proizvedeno je 1832. godine. Od tada, milosti i čuda umnožili su zahtjeve za medaljicom: grješnici su se obraćali, umirući su ozdravljali, pogibelji su izbjegnute te su primljene milosti svih vrsta. Župa Naše Gospe od pobjede (Notre-Dame des Victoires) u Parizu postala je središte iz kojeg je počelo izvanredno širenje. Katarina Labourè vršila je tihi apostolat Čudotvorne medaljice sve do njezine smrti, 31. prosinca 1876. godine. Ukupan broj medaljica koje su do tada podijeljene, bio je preko milijun. Najzapanjujući plod nove pobožnosti bilo je obraćenje Alphonsa Ratisbonnea, kojem se naša Gospa od Čudotvorne medaljice ukazala 20. siječnja 1842. u rimskoj crkvi svetog Andrije (Sant’Andrea delle Fratte).
Godine 1894., papa Lav XIII. objavio je, na pedesetu obljetnicu ukazanja u ulici Rue du Bac, autentičnost čudesnog Ratisbonneova obraćenja te je proglasio blagdan Gospe od Čudotvorne medaljice 27. studenog svake godine. Katarinu je papa Pio XII. proglasio svetom 27. srpnja 1947. godine, a danas se njezino tijelo štuje u Kapelici ukazanja u ulici Rue du Bac u Parizu, uz tijela svete Luize de Marillac, suosnivačice, zajedno sa svetim Vinkom Paulskim, Družbe sestara milosrdnica.
Zašto je naša Gospa izabrala jednostavnu medaljicu za širenje svojih milosti? Iz istog razloga iz kojeg je izabrala poniznu novakinju kao primateljicu njezine poruke: da bi pokazala da Providnost uvijek koristi naizgled beznačajne instrumente da bi porazila neprijatelje koji misle da su nepobjedivi. Kao što sveti Pavao kaže: „Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, […] i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest.” (1 Kor 1, 27-29).
Prilikom ukazanja svetoj Katarini Labouré, 27. listopada, Gospa pobjedonosno stoji na kugli – svijetu – te u ruci drži drugu, manju, kuglu, prinoseći je Bogu, a ako mu je Ona nudi, to je zato što joj pripada. Marija, posrednica svih milosti, suotkupiteljica ljudskog roda, također je i kraljica neba i zemlje. Svijet pripada njoj, a ne svjetskim vođama. Postoji svjetski poredak koji je svet i on je njezin.
Papa Pio XI., prilikom postupka svečanog proglašenja blaženom Katarine Labouré, 19. srpnja 1931. godine, dotakavši se zala koja su potresala Crkvu, rekao je: „Ovih dana, Čudotvorna medaljica blista i kao da nas time na vidljiv i opipljiv način poziva na molitvu u kojoj je sve moguće, čak i čuda, pogotovo čuda. Uistinu, veliko je čudo kad slijepi progledaju… ali postoji drugo čudo za koje moramo tražiti Mariju, Kraljicu Medaljice, a to je da oni koji ne žele vidjeti – progledaju…”
Čudotvorna medaljica trebala bi biti blagoslovljena te zatim nošena, najbolje oko vrata. Neka je njezini štovatelji ne nose samo oko vrata ili na odjeći, već neka je postave posvuda, u svoje domove, na mjesta boli i grijeha, gdje god ju je moguće proširiti.
Čudotvorna medaljica, koju mnogi katolici diljem svijeta vjerno nose, još i danas nastavlja svoje iznimno poslanje te je čudesno cjepivo protiv zala našeg vremena. Posljednje veliko čudo koje od nje tražimo, raspršenje je kaotične tame, koja je obavila svijet u kojem živimo.
Roberto de Mattei
Izvor: rorate-caeli.blogspot.com
