Piše: Matej Čuljak
Kultura otkazivanja je globalni internet fenomen koji se odnosi na povlačenje potpore javnim osobama ili tvrtkama nakon što su učinili nešto problematično ili uvredljivo po kriterijima određene kategorije ljudi. Ta je kultura nastala na društvenim mrežama, prvenstveno Twitteru i služi kao grupno sramoćenje otkazanih osoba. Početna ideja kulture otkazivanja je bila iskoristiti internet i društvene mreže za postizanje boljeg i pravednijeg svijeta, no upotreba i smisao samog pojma se počeo vrlo iskrivljeno i selektivno koristiti, manipulirajući samim pojmom u postizanju osobnih ciljeva određene skupine ljudi ili pojedinaca.
Kultura otkazivanja ili odstranjivanja je fraza koja se danas ustalila u zapadnoj kulturi kao fenomen kada javno istupanje, govor ili tekst neke osobe dovede do „zgražanja javnosti“ pa se te osobe na svaki mogući način pokušavaju marginalizirati, ocrniti ili čak izbrisati iz prostora javnog djelovanja. Prvi počeci ovakvog načina „brisanja“ osobe pronađeni su u starom Rimu, pod imenom damnatio memoriae (protjerivanja iz javne uspomene) gdje su se nepodobnima rušili spomenici, brisala imena s ploča, slike s mozaika te svaki spomen ili trag na tu osobu.
Razlika između Rima i današnjeg vremena je što su to Rimljani prakticirali na osobama koje su već pokojne, pokušavajući na taj način izbrisati sjećanje javnosti, dok je u naše vrijeme fenomen prisutan većinom kada su u pitanju živući pojedinci, uz iznimku Amerike koja mijenja nazive škola, uklanja spomenike i na taj način briše iz sjećanja otkazane. Kultura otkazivanja samo je drugi terminološki obrazac za reći da netko danas nije podoban, odnosno da ide protiv medijskog mainstreama i zbog toga treba biti otkazan.
Solženjicin u svom “Arhipelagu Gulag” jasno govori o tome da su ljude često slali u Gulag na temelju dva svjedoka. Bez suđenja. Znači bilo tko je mogao iz bilo kakvih interesa, ne nužno proruskih, okriviti vas za neka ponašanja i poslati vas na doživotnu robiju bez ikakvih dokaza osim usmenog iskaza na temelju kojeg se osobu osudi. Doživotni „cancel“.
Primjeri otkazivanja
Jedan od primjera koji smo imali priliku nedavno vidjeti u Hrvatskoj je Hod za život, miroljubivi hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Hod služi kao podsjetnik na vrijednost i značaj obitelji i ulogu obitelji u društvu, nešto od čega se napredna Europa već godinama ograđuje. Drugi primjer je situacija kada je državni tajnik kardinal Pietro Parolin, izrazio zabrinutost zbog nacrta „Priručnika za komunikaciju i vidljivost za vanjske aktivnosti EU“ u kojem se sugerira da se izraz Božić ne koristi. Sam priručnik Vatikan je interpretirao kao pokušaj otkazivanja europskih kršćanskih korijena pod krinkom tolerancije. Papa Franjo je upozorio na pokušaje ideološke kolonizacije, koja ne ostavlja prostora za slobodu izražavanja i koji sada poprima oblik „kulture otkazivanja“ (izvor).
Još jedan od primjera je koncert koji je nedavno održan na Maksimiru. Radi se o koncertu duhovne glazbe „Progledaj srcem“ koji je privukao preko 50.000 ljudi na stadion Maksimir u Zagrebu. Medijska popraćenost samog događaja nije bila niti malo na razini koju takav „pozitivni spektakl“ zaslužuje, osim površnih komentara i članaka koji su bili uglavnom usmjereni protiv samog događaja i njegovih sudionika.
Nitko nije pisao kako su se ljudi lijepo proveli, kako su bili roditelji s malom djecom, kako niti jedan incident nije zabilježen, kako na stadionu tako ni izvan njega. Postavlja se pitanje – kome je u interesu da ne izvijesti o događaju godine u Hrvatskoj? Događaju koji je okupio više ljudi nego što Varaždin ili Slavonski Brod imaju ukupno stanovnika, ako je vjerovati zadnjem popisu stanovništva iz 2021. godine.
Bez obzira na stupanj vaše religioznosti, obzirom da je ovo bio koncert duhovne glazbe, ovaj koncert je bio jedan od rijetkih pozitivnih događaja s ovolikim odazivom ljudi i svima je trebalo nešto pozitivno u moru negativnih informacija koje svakodnevno na televizoru i radiju možemo čuti. Znači kome je u interesu ovakva medijska blokada? Mainstream medijima, koji preko otkazivanja formiraju javno mišljenje, prokazuju, negativno utječu na sve one koji se sukobljavaju s njihovim načinom mišljenja.
Problem je također u tome što prosječan čitatelj/slušatelj nema dubinu, nema formirano kritičko mišljenje, odnosno ne čita između redaka. Za takvo nešto je potrebno izaći iz svog malog televizora, kako je to na fakultetu često znao govoriti naš profesor iz Psihologije ličnosti, te sagledati širu sliku. Izlaskom iz svog malog televizora osoba riskira cenzuru, što često dovodi do autocenzure, odnosno povratka u svoj mali televizor.
Sličnu situaciju je proživljavao i gost Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, dr. Jordan B. Peterson, kanadski klinički psiholog koji je uspio polarizirati javnost svojim javnim i online predavanjima, te navući na sebe bijes i pokušaje otkazivanja liberalne ljevice, koji nisu uspjeli budući da su ti pokušaji samom Petersonu dali još veći elan i širu publiku, te je danas prerastao u, slobodno možemo reći, kulturološki fenomen.
Kao što vidimo danas svatko može biti otkazan, no pravo pitanje koje se nameće je, je li kultura otkazivanja oružje koje će napokon donijeti pravdu i pravicu ili krajnji oblik cenzure koji kao giljotina visi nad glavama neistomišljenika?
Matej Čuljak je rođen u Slavonskom Brodu, odrastao uz majku i brata blizanca. Fakultet psihologije je završio 2010. godine te se nakon rada u prodaji i ljudskim resursima skrasio u vrtiću jer ne želi odrasti. U braku je od 2008. godine i sa suprugom Lindom ima petero prekrasne djece.
Završio je edukaciju iz psihoterapije, grana egzistencijalna psihologija – Logoterapija (terapija smislom). Drži predavanja kao psiholog na tečajevima priprave za brak u Zagrebačkoj nadbiskupiji, te radionice za roditelje u sklopu programa Rastimo zajedno.
