U novim publikacijama i studijama vezanim za islam u frankofonskim zemljama zadnjih godina postoje studije koje analiziraju razloge stagnacije statusa žene u islamu, ali odbijaju pripisati odgovornost temeljnim tekstovima islamske vjere. Primjerice Nayla Tabbara, sveučilišna profesorica religiologije, je objavila studiju „La condition de la femme musulmane“ (Cerf, 2021.), zatim Zeina El-Tibi, sveučilišna profesorica prava, je objavila studiju „L’islam pensé par une femme“ (Bayard, 2018.), a Astma Lamrabet, molekularna biologinja, je objavila studiju „Islam et femmes. Les questions qui fâchent“ (Gallimard, Folio-Essais, 2017). Sve tri navedene studije su problematične jer ne nude konkretna rješenja u odnosu između muškarca i žene, nego se prvenstveno bave ontološkim i na pojedinim mjestima mitološkim opisima kakav je bio položaj žene prije islama i kakav je u islamu sa zaključkom u kojem sve tri autorice tvrde da ravnopravnost postoji.
Jedno od pitanja koje autorice ne postavljaju direktno je pitanje braka i poligamije, nego samo u slučaju potonjeg potvrđuju islamski nauk o poligamiji kao pitanju trenutka historije i potrebe društva koja se zadržala do danas (o čemu je napose pisao sudanski filozof Muhamed Taha u svojoj knjizi „Le second message de l’islam“). Način razmišljanja u pojedinim današnjim islamskim krugovima koji potiču poligamiju u modernom vremenu i prostoru ne može se smatrati napretkom ljudskog duha, jer paradoksalno prvi parovi i u Bibliji i u Kuranu su bili monogamni. Nadalje, pitanje braka zbog nepoznavanja Kurana isto tako je analizirano površno. U studijama nije naglašeno da žena, tj. ona, stupanjem u brak ne pripada samoj sebi, nego mora postati sredstvo koje je na raspolaganju mužu (o čemu više piše u Kuranu (4,34)). Kao i mnogim drugim društvima i religijama islam koristi instituciju braka kako bi seksualni čin učinio zakonitim, ali da bi se djevojka udala u mnogim šerijatskim (ali i nešerijatskim) muslimanskim zemljama mora imati pristanak njezinog zakonskog muškog skrbnika (walîja).
No da se vratimo na autorice koje u svojim studijama o islamu nastoje prikazati drugačiju sliku islama, primjerice Zeina El – Tibi tvrdi kako se „nijedna religija nije toliko bavila ženama i dala im toliki značaj kao islam“ (La condition de la femme Muslem, Cerf, 2021., str. 46). Ako je to istina, ako Kuran hvali mnoge karakterne osobine žena, kako se mogla dogoditi marginalizacija žene u svetim tekstovima islama? Paradoksalno je da navedene pobornice islama smatraju kako se šerijat (islamski zakon) ne može smatrati primarnim uzrokom današnjeg diskriminirajućeg statusa nametnutog ženama u islamskom svijetu. Postavio bih i drugo pitanje, zašto muškarci imaju autoritet i prvenstveno u svim društvenim pitanjima, ne samo onima koji su religijski, unutar islamskih društava ako su žene doista ravnopravne? Da li je doista džahilijetski period u Arabiji bio puno drugačiji prema ženama od ranog islama?
„Pakao nastanjen prije svega ženama“
Nayla Tabbara će primjerice tvrditi: „Ako se potrudimo vratiti na izvore islama, vidjeti ćemo da je Kuran isto tako upućen ženama u vremenima i u kontekstima u kojima su one rijetko imale pravo glasa“ (L’islam pensé par une femme, Bayard, 2018., str. 88). Autorica u svojim studijama o islamu i odnosu prema ženama citira Kuran navodeći nagrade i oproste koje će vjernici/ce u raju dobiti zbog svojih kreposnih postupaka (usp. Kuran 4, 124; 9, 72; 16, 97). No libanonski islamolog Ghassan Ascha jasno naglašava kako je prema kuranskom opisu raja nagrada u takozvanom seksualnom životu isključivo namijenjen muškarcima koristeći pojam „horuia“ (حُورِيّ) – što predstavlja opis za žene sa lijepim (dražesnim) očima čija bi svrha bila ostvarivanje vječnih seksualnih odnosa s pojedinim muškarcem. Ovaj autor isto tako spominje hadisu koja se pripisuje Muhamedu prema kojoj je „pakao nastanjen prije svega ženama“ (Du statut inférieur de la femme en Islam, L’Harmattan, 1987., str. 31 – 33).
S druge strane će A. Lamrabet žaliti zbog pozivanja Kurana (točnije 4,1) na biblijski izvještaj iz knjige Postanka (usp. 2, 21-22) prema kojem je žena „podređeno biće“, ali izostavlja ulomak iz knjige Postanka (1, 27) na temelju kojega počiva pojam ljudske osobe. Pojam osobe ili riječ „osoba“ je ignorirana u islamskoj terminologiji i ona ne postoji u arapskom vokabularu (usp. A. Laurent, L’Islam pour tous ceux qui veulent en parler, Artège, 2017, str. 97). Nadalje, Lamrabeta očigledno dobro ne poznaje Kuran jer u svojoj studiji tvrdi kako „nijedan kuranski stih ne opravdava, prihvaća ili pretpostavlja superiornost ili dominaciju muškaraca nad ženama“ (Islam et femmes. Les questions qui fâchent, Gallimard, Folio-Essais, 2017, str. 37) jer da je čitala Kuran jasno bi uočila u suri 4, ajet 34 kako su „muškarci superiorniji od žena“, ali prijevod na južnoslavenske jezike ima mnogo blažu verziju (usp. prijevod Kurana) Uostalom, što se tiče pitanje muške nadmoći mogla se posavjetovati s tuniškim islamologom i sociologom Abdelwahabom Bouhdibom koji bi joj dao vrlo očit odgovor.
Zeina El-Tibi kao pravnica tvrdi kako je poruka islama jasna jer „potvrđuje strogu jednakost između muškaraca i žena na duhovnoj razini i njihovu komplementarnost, uključujući zaštićena prava žena, na društvenoj razini” (L’islam pensé par une femme, str. 48). Poziva se na Kuran tvrdeći da se samo Ademu pripisuje početna neposlušnost i kako je ona obrisana dolaskom božjeg poslanika Muhameda i objavom Kurana kao pravno-dogmatskog okvira islama. El-Tibi stoga tvrdi da je „prokletstvo žene potpuno odsutno u islamu“ (ibid., str. 50), ali očigledno zaboravlja na Kuran, na koji se toliko poziva, točnije na dio: „O vjernici, i među ženama vašim i djecom vašom, doista, imate neprijatelja, pa ih se pričuvajte!“ (Kuran 64, 14). Autorica pronalazi inspiraciju za svoje tvrdnje u djelima Qassim Amîn (koji je tvrdio da je praksa korupcije i potlačenosti žene došla iz običaja) te Mustapha Cherifa (koji je tvrdio da položaj žena u islamskom svijetu treba tražiti u sociološkim, a ne vjerskim uzrocima), koji su marginalni u islamskoj teologiji. No što se tiče položaja žena, možda je Zeina El-Tibi trebala čitati studije jednog od najvećih autoriteta dvadesetog stoljeća u islamskoj teologiji, Rashid Ridha, koji je rekao sljedeće: „Bog je dao prednost muškarcu nad ženom stvorivši ga jačim tijelom i duhom. Samo oni koji su neuki ili pretenciozni osporavaju ovu Božju sklonost u prirodnom (naravnom) poretku“ (Du statut inférieur de la femme en Islam, L’Harmattan, 1987., str. 48).
Primjerice, zanimljivo je uočiti kako autorice hvala šerijatski zakonik što se tiče nasljedstva i podjele imovine u slučaju razvoda (talâq) jer je vrlo precizno uređen. Čak i Al-Gazali spominje kako žena treba dobiti polovicu muževljeve imovine u slučaju razvoda, a muslimani rado izvlače iz historije primjer prvog nasljednika Muhameda Omara koji je svojoj kćeri ostavio svu imovinu, a sinove nije uključio. Ipak, postoji problem da moderni islamski svijet ignorira ove casuse te se paradoksalno teološki odsjek Sveučilišta Al-Azhar službeno usprotivila želji tuniške vlade da izglasa zakon o pravu jednakog nasljeđivanja jer time bi u opasnost mogla doći dominacija muškarca.
Nadalje, prema Zeini El-Tibi je jasno kako „u Kuranu ne postoji sura ili dio sure posvećen ljudskim pravima. Međutim, ljudska prava su posvuda u Kuranu” (L’islam pensé par une femme, str. 206). Što reći o tome kako to da od doba poslanika Muhameda pa sve do danas svaki musliman/ka koji napusti vjeru i pređe na drugu može biti kažnjen/na smrtnom kaznom. Ljudska prava su se prema autorici uvijek poštivala u islamu. No samo napuštanje islama, točnije da koristimo islamski izraz murtād (مرتدّ), dovodi do kažnjavanja smrtnom kaznom u samo osam „marginalnih“ zemalja. Više o napuštanju islama i primjerenim kaznama se pročitati u Sahih Buhari, koja se smatra jednom od šest vjerodostojnih zbirki hadisa (9, 83, 17; 4, 52, 260; 9, 89, 271). A što se tiče naše nedavne historije, imamo primjer Saudijske Arabije i Jemena koje nisu prihvatili Deklaraciju o ljudskim pravima jer takva prava moraju biti podložna islamskim zakonima.
U konačnici, ako se vratimo na rani islam i pred islamsko razdoblje jasno je kako Muhamed usvojio ideju tadašnjeg plemenskog, ali i mnogobožačkog primitivnog arapskog svijeta u odnosu prema ženama. To se vrlo jasno može očitati u sudskoj praksi, gdje je svjedočanstvo jednog muškarca, jednako svjedočanstvu dviju žena, a to se u konačnici potvrđuje i u Kuranu (2, 282): „One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu – samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen. – A Allah je silan i mudar“. Odnos prema ženama može potvrditi svjedočanstvo četvrtog kalifa Alija, koji je ujedno zet Muhameda, koji tvrdi da je „žena kao cjelina zla; a najgore je što je to nužno zlo… Nikada ne smijete pitati žene za mišljenje, jer je njihovo mišljenje ništavno” (Du statut inférieur de la femme en Islam, L’Harmattan, str. 38).
Nadalje, postoje mnogobrojni zapisi od dvanaestog stoljeća do današnjih dana o odnosu prema ženama, a napose su pripadnici salafističkih pokreta kao Al-Qaeda, Al-Nusra, Daesh pokazali razumijevanje za ravnopravnost muškarca i žene. Iz svega ovoga je vidljivo kako „zlatno doba“ žene u islamu nikad nije nastupilo te nasuprot mišljenju mnogih islamologa smatram kako to razdoblje vjerojatno nikada i neće nastupiti jer ne postoje ekonomski, društveni i kulturni elementi koji bi do toga doveli, do takozvane revolucije logičke misli u islamu.
