U ranijim vremenima postojali su službeni cenzori koji su odobravali koji su sadržaji prihvatljivi, a koji neprihvatljivi. Tako je na području Austro-Ugarske Monarhije postojao veliki cenzor u Beču.
Totalitarni režimi 20. stoljeća otvorenom su cenzurom ograničavali sadržaje protivne službenoj ideologiji, a mnogi su ljudi slobodnu misao platilo vlastitim životom.
Iako danas formalno živimo u demokraciji, svim ljudima koji razmišljaju svojom glavom sasvim je jasno da se cenzura i danas provodi samo na mnogo suptilnije načine. Dominantna lijevo-liberalna ideologija nametnula je svoje dogme i mitove čije propitivanje automatski za sobom povlači medijske napade i ono što se danas obično definira kao kultura otkazivanja.
Bitan aspekt kulture otkazivanja je cenzuriranje na društvenim mrežama. Kako bi se provodila cenzura uspostavljeni su tzv. factcheckeri koji objave koje nisu u skladu s vladajućom lijevo-liberalnom ideologijom proglašavaju lažnim, zavaravajućim, manipulativnim i sl. sadržajem. Ne kažemo da ponekad nema i takvih objava, no u pravilu se radi o cenzuriranju ideoloških neistomišljenika.
Klasičan primjer možemo vidjeti glede objava o korona-krizi i klimatskim promjenama. Svako kritičko propitivanje službene agende proglašava se lažnim i neistinitim. Možete se vi u objavi pozivati i na mišljenja stručnjaka i znanstvenika koji imaju drugačije mišljenje – to fact-cenzore ne zanima. Oni će se pozvati na svoje stručnjake i reći da su vaši nadristručnjaci i lažovi. Nikakav pluralizam mišljenja tu nije moguć.
Cenzura i samocenzura
Cenzori ne provjeravaju činjenice, nego se bave tumačenjem činjenica na ideološki zadrt način. Kod njih je moguće samo jedno mišljenje, a tko ne misli kao oni podvrgnut je cenzuri. Kako? Tako što će smanjiti doseg (reach) vaših objava i vaše će mišljenje na društvenim mrežama moći pročitati vrlo mali broj ljudi. Dakako, zadnja je mogućnost da vas potpuno isključe iz društvenih mreža.
Takvo postupanje ne samo da predstavlja klasičan oblik cenzure, nego se time određuju i granice „pomišljivog mišljenja“ i ljude potiče na samocenzuru. Netko će reći kako se radi o društvenim mrežama u privatnom vlasništvu koje mogu određivati pravila igre. To je točno, no jednako tako treba reći kako je tzv. Big Tech stvorio monopol do sada neviđen u povijesti. A nisu li monopoli protivni pravilima tržišnog natjecanja?
I Hrvatska ima svoje cenzore, a oni stoluju u tzv. Faktografu. Riječ je o „provjeritelju činjenica“ koji je kod širokog kruga ljudi predmet sprdnje. No problem je što družina okupljena oko Faktografa smanjuje doseg čitanosti mnogim ljudima koji iznose kritičke opaske o različitim društvenim fenomenima i pojava. Čak je i „Jutarnji“ svojedobno pisao o neobjektivnosti Faktografa koji „provjerava“ samo desne i liberalne pojedince i skupine, a vrlo rijetko one lijevog predznaka.
Ne čudi postupanje Faktografa s obzirom na to da je glavno regrutiralište njegovih kadrova u velikosrpskim Novostima i portalima LGBT provenijencije, o čemu ćemo vrlo detaljno izvijestiti u budućnosti. Riječ je o lijevoj sekti koja uzurpira slobodu govora i koristeći poluge moći nastoji ubiti svako slobodno mišljenje. Slogan bi im trebao biti: „Dnevna doza cenzure“. No kao što kaže stara narodna: svaka sila za vremena.
