Rijetki su javni ljudi u Hrvatskoj koji se, na pozicijama najveće vidljivosti, usuđuju progovoriti o vjeri, domoljublju i nacionalnoj odgovornosti bez da pritom kalkuliraju hoće li ih sutradan javno linčovati lijevoliberalni medijski establišment. Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić spada među te rijetke.
Njegove riječi izrečene nakon mise u Sinju – u kojima je govorio o vjeri, ljubavi prema domovini, važnosti mladih i potrebi da se zaustavi demografski slom – nisu bile nikakva politička agitacija, nego jednostavna istina koju vidi svatko tko u ovoj zemlji živi otvorenih očiju. Dalić je istaknuo da je Hrvatska „najljepša zemlja na svijetu“, da nas ima sve manje i da nas treba biti više, da je negativizam metastazirao u javnom prostoru i da mediji često s prezirom tretiraju ljude koji se iz inozemstva žele vratiti.
No upravo je to bilo dovoljno da ga napadne politička kasta koja si umišlja da ima monopol na javnu riječ. Posebno se istaknula radikalno lijeva Dalija Orešković, poznata po gotovo karikaturalnom moraliziranju, ali i po tome da je u političkom smislu u stanju proizvesti tek galamu bez sadržaja. Umjesto da se upusti u argumentiranu raspravu o Dalićevim tezama, Orešković ga je napala ad hominem – vrijeđajući ga jer je rođen u Bosni i Hercegovini (!), kao da to diskvalificira čovjeka od prava da voli Hrvatsku (tolerantni Markovina je pak, u maniri političkog inkvizitora, pozvao na njegov policijski progon).
Ovakva reakcija pokazuje dvije stvari. Prvo, da je u dijelu lijeve političke scene domoljublje i pozitivno govoriti o vlastitoj zemlji još uvijek smrtni grijeh. Drugo, da se ljudi poput Orešković boje onih koji imaju stvarni autoritet u narodu, a taj autoritet ne crpe iz partijskih kabineta i sinekura, nego iz vlastitih životnih i profesionalnih uspjeha.
Zlatko Dalić je čovjek koji je Hrvatskoj donio športske uspjehe kakve prije nismo imali – srebro i broncu sa svjetskih prvenstava – i koji će, nakon što jednog dana napusti izborničku klupu, uvijek moći pronaći angažman u sportu ili izvan njega. Nasuprot tome, Dalija Orešković, kad jednom završi političku karijeru koja je u realnom smislu odavno na aparatima, moći će se tješiti samo povlaštenim „6+6“ primanjima koje će joj, kao i drugim pripadnicima političke kaste, isplaćivati porezni obveznici – i to oni isti koje sada s visoka docira.
Sukob između Dalića i Orešković nije sukob dvoje pojedinaca, nego sukob dvaju svjetonazora. S jedne strane, imamo svjetonazor koji voli Hrvatsku, vjeruje u nju i želi joj dobro, koji poziva na optimizam, demografski oporavak i afirmaciju uspjeha. S druge strane, imamo svjetonazor vječnog negacionizma, autošovinizma i političke trgovine, u kojemu su građani tek objekti poreznih i ideoloških manipulacija.
Nije čudo što su Dalićeve riječi odjeknule u narodu. One su zvučale kao glas zdravog razuma, za razliku od politikanstva onih koji, kad nemaju što ponuditi, napadaju ljude osobno i etiketiraju ih. I zato je jasno – što god tko mislio o nogometu – da u ovoj zemlji trebamo više Dalića, a manje Oreškovićki.
