Umro je Goran Babić, Hrvat koji je početkom devedesetih iz Zagreba, gdje je ranije uređivao komunistički časopis „Oko“, otišao živjeti u Srbiju. Otišao je upravo u Srbiju Slobodana Miloševića, u vrijeme kada je ta politika razarala Hrvatsku. Tolika je bila njegova mržnja prema hrvatskoj državi da mu je Miloševićeva Srbija bila prihvatljivija od slobodne Hrvatske.
Babić je bio pjesnik, rigidni komunist i čovjek koji je vlastitu identitetsku samomržnju pretvorio u životni stav. Ranije je zazivao smrt dr. Ivana Šretera jer je u liječničkom kartonu umjesto izraza „penzionirani oficir“ napisao „umirovljeni časnik“. Za ljude Babićeva mentalnog sklopa i takva je jezična gesta bila dovoljan razlog za mržnju prema ustaši kojeg treba pokriti crna zemlja. Četnici su Šretera kasnije oteli i ubili. Ubijena je dobra, humana i časna osoba, a Babić je se prokazao kao tipičan ubojica za pisaćim stolom.
Do kraja života ostao je vjeran prijeziru prema Hrvatskoj, jugoslavenskoj nostalgiji i komunističkom refleksu po kojem je sve hrvatsko unaprijed sumnjivo, opasno ili nazadno. Prije nekoliko mjeseci Ministarstvo kulture sufinanciralo mu je knjigu, što savršeno pokazuje kako se ponaša država koja vlastitim novcem financira vlastito simboličko poništavanje.
Na ovakvim se primjerima najbolje razotkrivaju domaći lijevo-jugoslavenski krugovi, uvijek spremni pisati panegirike najgorim protuhrvatskim mizerijama. Dovoljno je da je netko dovoljno ustrajno prezirao Hrvatsku, hrvatsku slobodu ili hrvatski identitet, pa da mu se u tim krugovima pripiše moralna dubina, intelektualna hrabrost i umjetnička veličina.
Idućih dana tek će rijetki kritički analizirati Babićev rad i njegovu političku biografiju. Umjesto toga, već sada gledamo predvidljive rituale. Jedni ga – o fukarama je riječ – predstavljaju kao velikog pjesnika. Drugi kao žrtvu nacionalističkih devedesetih. Treći će hvaliti njegov pjesnički rad i odvajati ga od političkih stavova, iako takav kriterij nikada ne žele primijeniti na autore druge ideološke strane. Njima se ne oprašta ništa, dok se jugoslavenskim i protuhrvatskim ikonama, prašta gotovo sve.
Ovdje se najjasnije vidi dubina domaće samomrziteljske patologije. Hrvatska je valjda jedina država koja mora financirati one koji su je prezirali, slaviti one koji su je negirali i šutjeti pred onima koji bi najradije izbrisali samu činjenicu njezina postojanja. Babićev slučaj zato ostaje ogledni primjer kulturne i političke bolesti u kojoj se prijezir prema vlastitoj državi desetljećima prodaje kao moralna superiornost.
