Moguća invazija Ruske Federacije na Ukrajinu tema je mnogih analiza i prognoza posljednjih tjedana.
Pritom se nerijetko zaboravlja kako gomilanje ruskih snaga uz granicu s Ukrajinom nije novost i kako smo sličan scenarij imali u proljeće prošle godine kad se također špekuliralo o mogućem napadu.
Atmosfera rata stvara se prije svega u zapadnim medijima.
Kad čitate njihova izvješća i navode čini se kako rat samo što nije započeo i kako su tenkovi već na ulicama. Iako Kijev optužuje Moskvu za pokušaje destabilizacije Ukrajine, njihove su izjave odmjerenije.
Ukrajinski predsjednik Volodomir Zelenski nedavno je upozorio kako zapadni mediji stvaraju histeriju rata.
Nema dvojbe kako je Rusija okupirala Krim i davala potporu proruskim separatistima na istoku Ukrajine, no danas Kremlju se bilo kakav napad na Ukrajinu jednostavno ne bi isplatio.
Već danas Rusija je pod snažnima zapadnim sankcijama, a u slučaju napada na Ukrajinu ne samo da bi došla u potpunu međunarodnu izolaciju, nego bi došlo i do zaustavljanja projekta Sjeverni tok 2 u koji su utrošeni veliki novci.
Rat ne odgovara ni Rusiji ni Ukrajini, no to se ne može reći za određene liberalno-intervencionističke jastrebove iz demokratskog establishmenta SAD-a. Oni su spremni ratovati s Rusijom „do posljednjeg Ukrajinca“.
Pozitivan je pomak taj što su u posljednje vrijeme intenzivirani pregovori Washingtona i Moskve i što obje strane mogu drugoj iznijeti prigovore i kritike.
Rusija traži sigurnosna jamstva da se NATO ne će širiti dalje prema istoku, da ne će obuhvatiti Ukrajinu i Gruziju, dok SAD inzistira na politici otvorenih vrata.
Treba podsjetiti kako su Gorbačovu dana jamstva da se NATO ne će širiti na zemlje Varšavskog ugovora što je kasnije prekršeno.
Međutim, kao što bi Amerika sigurnosne aranžmana Rusije i zemalja Latinske Amerike smatrala povredom Monroeove doktrine i svojih nacionalnih interesa, slično vrijedi i širenje NATO-a na istok koje ugrožava ruske interese.
Novi hladni rat u kojemu živimo, za razliku od staroga, ima tri aktera: SAD, Rusiju i Kinu. No on je od staroga opasniji po tome što se ne vodi u Berlinu, Vijetnamu i Koreji nego na samim ruskim i kineskim granicama. Ukrajinu i Južnokinesko more zato danas možemo smatrati najopasnijim točkama svijeta.
Kako će se razvijati odnosi velikih sila pokazat će budućnost, no za nadati se je kako će njihovo rivalstvo tranzitirati prema upravljanom strateškom rivalstvu.
Cijenu bilo kakvoga konflikta Europa bi skupo platila.
