Bi li Ruska Federacija napala Ukrajinu da je Kijev pristao na neutralnost, pitaju se ovih dana mnogi analitičari. Ukrajina je od osamostaljenja do 2014. održavala neutralni status, a aspiracije prema NATO-u (iako je Bush pozvao Ukrajinu u članstvo još 2008.) izrazila je tek u prosincu 2014., nakon prethodne okupacije Krima i početka rata u istočnoj Ukrajini što je predstavljalo kršenje Budimpeštanskog sporazuma od strane Rusije. Doduše, i ranije pozivanje Ukrajine u članstvo NATO-a imalo je elemente kršenja ukrajinske neovisne pozicije.
Što bi bilo kad bi bilo nije odveć ozbiljna kategorija u području međunarodne sigurnosti. Moguće je da bi i slučaju da je Ukrajina pristala na neutralnost došlo do napada, no moguće je da bi se time smanjio rizik.
Zbigniew Brzezinski je u „Velikoj šahovskoj ploči“ iznio tezu da Rusija ne može biti velika sila bez Ukrajine. To ne znači nužno aneksiju Ukrajine, nego ukrajinsku barem umjerenu prorusku poziciju ili minimalistički poziciju koja nije antiruska. Do događaja na Majdanu izmjenjivale su se u Ukrajini proruske i prozapadne vlasti.
Nakon 2014. godine, a posebno nakon sadašnje agresije Rusija je za najmanje nekoliko idućih desetljeća, a moguće i trajno, izgubila mogućnost da cijelu Ukrajinu ima u svojoj interesnoj sferi, a to se posebno odnosi na zapadni dio zemlje. Već time je Rusija izgubila taman da na kraju i osvoji krajeve do Dnjepra. Bez Ukrajine Rusija ne može dugoročno održavati status velike sile.
Drugi ruski gubitak odnosi se na propast brze vojne operacije. S otprilike 150.000 vojnika se ne radi invazija na državu od 45 milijuna ljudi. Očito je da su u Kremlju očekivali kako je riječ o krajevima koji će Ruse dočekati s cvijećem. Krive obavještajne procjene. Tretirajući politiku kao racionalno djelovanje – mnogi su očekivali da do ruskoga napada ne će doći upravo zbog ovoga što se dogodilo, a bilo je predvidljivo: zaustavljanje Sjevernog toka 2, potpuna međunarodna izolacija ruskoga režima i – u što su mnogi sumnjali vrlo snažan otpor Ukrajinaca.
K tome, čini se da su Rusi podcijenili moguće zapadne sankcije, a precijenili pomoć Kine.
Nije se jednom u povijesti dogodilo da diplomacija ili tajne službe vladarima daju podatke koje ovi žele čuti. To je vrlo opasno. Je li to bio slučaj ovdje – ne znamo, no procjene su bile krive.
Treći gubitak za Rusiju je taj što će bilo kakvo razumijevanje za ruske interese, gledajući čisto iz realističke paradigme međunarodnih odnosa, od sada u Europi biti nemoguće. Štoviše, zadnjih dana svjedočimo nekome obliku rusofobnoga neomakartizma gdje i Čajkovski i Dostojevski postaju sumnjivi, a vrlo bi brzo moglo postati normalno obiti bravu neke ruske vile na Jadranu.
Da, Rusija je agresor, no boriti se protiv njihove politike banditskim ili socijalističkim idejama (obijanje brava tuđih kuća, prijedlozi nacionalizacije ruske imovine itd.) nije najpametniji potez jer to doslovce znači da preuzimaš metode druge strane (socijalistički relikti su i dalje jaki u Rusiji).
Zanimljivo je da dio ekipe koja je do jučer imala veliko razumijevanje za ruske poslovne interese sada u Hrvatskoj predvodi u borbi protiv Rusa. Gregor Samsa očito ima brojne sljedbenike.
Tragedija ukrajinskoga naroda sve se više koristi i za unutarnjopolitičke obračune. Mnogi sada strvinare i žele iskoristiti situaciju za obračun s neistomišljenicima. Svi preko noći postaju putinofili ili ruski agenti (istina, nemali je i broj mudraca koji potporu Ukrajini tretiraju kao potporu trulome Zapadu).
Svaka kritika zapadne politike postaje prikriveno putinofilstvo. Je li sljedeći korak zabrana kritike, primjerice, gender ideologije samo zato što ju i današnja Rusija kritizira? Vrlo niska intelektualna razina i oblik logičke perverzije prema poznatoj formuli: Hitler je bio antikomunist, de Gaulle je bio antikomunist, Hitler = de Gaulle.
U ekskomunikacijskom pothvatu određenih krugova izraz putinofilije je i ako se spominje širenje NATO-a prema istoku. Je li onda i George Kennan, tvorac politike ograničavanja Sovjetskog Saveza u vremenu hladnog rata bio putinofil kad je 1996. u New York Timesu rekao da će širenje NATO-a prema istoku dovesti do novog hladnog rata?
Jesu li dva glavna uma američke vanjske politike druge polovice 20. st., koji su osmišljavali strategije ograničavanja utjecaja SSSR-a, Henry Kissinger i Zbigniew Brzezinski putinofili budući da su rekli da bi Rusiji trebalo dati jamstva da Ukrajina ne će ući u NATO?
Hoće li Zelenski ako na kraju pristane na neutralni status Ukrajine biti isto putinofil?
Nitko ne kaže da su takva rješenja idealna. Ukrajini kao i baltičkim zemljama nije bilo nimalo lijepo pod ruskom čizmom i logično je da žele određenu zaštitu sa Zapada. U NATO-u gledaju mogući jamac sigurnosti. No kad s druge strane imaš agresivnog medvjeda kalkuliranje je normalan izbor.
Hrvatska treba pomoći Ukrajini koliko može, no tipovi koji sada nastoje biti veći pape od pape i pritom strvinare nad ratom u Ukrajini ne žele dobro ni Ukrajini ni Hrvatskoj.
Da bi poštovao tuđe pretpostavka je da najprije poštuješ svoje. Kod mnogih lovaca na ruske vještice toga jednostavno nema, nego se radi o najprizemnijem političkom kokošarenju.
