Vezano za „Priopćenje o kampanji „Želim živjeti“ inicijative ProLife.hr od dana 15.12. 2016. koje je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova gđa Višnja Ljubičić objavila na službenim stranicama Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova na web adresi: http://www.prs.hr/index.php/priopcenja-prs/2106-priopcenje-o-kampanji-zelim -zivjeti-inicijative-prolife-hr, IncijativaProlife.hr iznosi sljedeće službeno priopćenje.
U svojem priopćenju Pravobraniteljica iznosi svoje stajalište kao državna dužnosnica o „spornoj inicijativi“ ProLife.hr. Postavlja se pitanje po čemu je Inicijativa „ProLife.hr“ „sporna inicijativa“. Na to pitanje Pravobraniteljica nije dala svoj odgovor, pa ostaje nejasno kojim se kriterijima ista rukovodila pri davanju takvih etiketa jednoj legalnoj inicijativi koja se zalaže za život. Ona ja sporna samo onim koji su u svojem svjetonazorskog životnog pogleda imaju drugačiji pogled na život od gore navedene Inicijative, koja je formirana vezano za ustavnopravni postupak koji se vodi pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, pa takvim svojim stajalištem o „spornosti Inicijative“ pravobraniteljice ad hoc diskreditira i samog podnositelja ustavne tužbe, a to je „Hrvatski pokret za život i obitelj“, a čiji je pravni zastupnik naš Ured, a koji već 25 godina čeka da Ustavni sud RH donese odluku povodom tužbe koja je ista Udruga podnijela još 1991. godine.
U nastavku svoje Priopćenje Pravobraniteljica navodi da je za nju sporan „specifičan stav“ koji inicijativa ProLife.hr iznosi u svojoj kampanji a koju provodi povodom provođenja ustavnog postupka ocjene ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece pred Ustavnim sudom RH, te da je istoj također sporan i navodni „pritisak na institucije“ koje provode „zakonom zajamčen medicinski zahvat prekida trudnoće“. Dali je nečiji „stav“ specifičan ili nije, može se u demokratskim društvima raspravljati, i govoriti otvoreno.
Međutim, Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine br.56/90, 135/97, 113/00,28/01,76/10 i 5/14) u svojem članku 38. stavak 1. i 2. jasno anavodi:
„Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.
Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.“
Iz gore navedene ustavne odredbe jasno je da se još uvijek u Republici Hrvatskoj jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli pa i putem plakata i spotova kao „drugih sredstava priopćavanja“, pa i u onim slučajevima koji su za neke „specifični“.
Međutim, ono što je najopasnije u gore navedenom Priopćenju je to da se Pravobraniteljica upušta u ocjenu ustavnosti samog Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (Narodne novine broj:18/78,31/86,47/89,88/09- dalje ZZM). Pravobraniteljica se neposredno svrstava na jednu stranu u ovom ustavno-pravnom postupku, i navodi da pobačaj „zakonom zajamčen medicinski zahvat prekida trudnoće“ iz čega bi mogli građani Republike Hrvatske zaključiti da je isti Zakon ustavan i nesporan, te da je trud nekoliko pravnih timova u Hrvatskoj u inozemstvu koji zastupaju drugačije mišljenje bez svrhe, jer je pobačaj zakonom zajamčen medicinski zahvat. Međutim, tisuće građana vjernika i nevjernika, ateista i agnostika daje podršku inicijativi ProLife.hr da u svojem nastojanju ukine sporni „Zakon o pobačaju“, dok Pravobraniteljica kao državna dužnosnica zauzima svoj privatni svjetonazorski stav i iznosi ga u javnosti kao službeni stav jednog državnog tijela, pa time eksplicite prelazi svoje zakonske ovlasti koje ima prema čl.19. Zakona o ravnopravnosti spolova (Narodne novine br.: 82/08,125/11,20/12 i 138/12) koji definira nadležnost i prava Pravobraniteljice,a gdje se ističu posebno u st.2.toč.1-6. istog članka da je ista ovlaštena da:
„1. zaprima prijave svih fizičkih i pravnih osoba vezane uz diskriminaciju u području ravnopravnosti spolova,
- pruža pomoć fizičkim i pravnim osobama koje su podnijele pritužbu zbog spolne diskriminacije pri pokretanju sudskog postupka,
- poduzima radnje ispitivanja pojedinačnih prijava do pokretanja sudskog spora,
- uz pristanak stranaka provodi postupak mirenja uz mogućnost sklapanja izvan sudske nagodbe,
- prikuplja i analizira statističke podatke o slučajevima spolne diskriminacije,
- provodi neovisna istraživanja o diskriminaciji, objavljuje neovisna izvješća i razmjenjuje raspoložive informacije s odgovarajućim europskim tijelima.“,
ali u nadležnosti Pravobraniteljice ne spada ocjena ustavnosti nekog zakona, pa prema tome ni ocjena ustavnosti pobijanog „Zakona o pobačaju“.
U nastavku svojeg Priopćenja Pravobraniteljica navodi da :
„ . . . prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78 i 88/09), ne smije biti podvrgnuta induciranom pobačaju (gornja granica je 10 tjedana od dana začeća),. . .“.
Međutim, pravobraniteljica nije pravilno protumačila odredbe čl.15.st.3. ZZM-a koji eksplicite navodi:
„Nakon isteka deset tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim zakonom.“
Iz istoga čl.15.st.3. ZZM jasno proizlazi da se pobačaj može legalno izvršiti i nakon 10 tjedna od začeća i to uz „odobrenje komisije“, te ista odredba spornog ZZM ne daje Pravobraniteljici pravo da dovodi u zabludu građane Republike Hrvatske u pravoj naravi pred Ustavnim sudom RH osporavanog ZZM, jer se prema istom članku 15. može zakonito pobaciti i zametak stariji od 10 tjedana. Ovdje nećemo ulaziti u detaljno elaborirano pravna, bioetička i medicinska stajališta koji su napravili pravni stručnjaci i specijalisti koje angažirao naš Ured , jer je to sve napisano u Dopuni ustavne tužbe koje Ured predao Ustavnom sudom RH 12.o.m.
Pravobraniteljica navodi u svojem Priopćenju da:
„Takvim postupanjem liječnici/e koji obavljaju posao koji su prema zakonu dužni obavljati, odnosno žene koje se odluče na prekid trudnoće (medicinski zahvat koji je najmanje ugodan samim ženama i na koji se zasigurno ne odlučuju osim u slučaju krajnje nužde), javno se etiketiraju i prozivaju kao ubojice.“
Pravobraniteljica očito nije upoznata sa stavom Medicinskog fakulteta u Zagrebu koji je u svojem podnesku od dana 25.08.2009. Ustavnom sudu RH dostavio očitovanje o pitanju trenutka početka života kod čovjeka, te u istom podnesku navodi:
„Zametak (embrij) je razvojni stadij ljudskog bića od začeća do desetog tjedna trudnoće(osmog tjedna od posljednje menstruacije) a plod( fetus) stadij razvoja ljudskog bića od desetog tjedna do porođaja.
Početak života predstavlja čin začeća „stvaranje zigote“ na koji se u kontinuitetu nastavljaju ostali stadiji razvoja čovjeka u intrauterinom i eksstrauterinom životu“
Prema embriološkoj znanosti se već 21 dan nakon začeća javljaju prvi otkucaji srca, a nakon četiri tjedna je uspostavljen cijeli embrionalni optok krvi.
S navršenih 8 tjedana od začeća embrij ima slijedeće značajke:
- prepoznatljivo ljudsko vanjsko obličje
- razvijene udove i osnove unutarnjih organa
- izražena unutarnja i vanjska spolna obilježja
- započeto okoštavanje
- početak višeg stupnja ustroja i funkcije središnjeg živčanog sustava( prvi refleksi i spontana motorika, prve sinapse).
Povjerenstvo smatra da je neosporiva znanstvena činjenica da je tijekom trudnoće riječ o ljudskom životu u fazama zametka(embrija) i ploda(fetusa).
S medicinskog stajališta, u etičkom i stručnom aspektu, nema nikakvog opravdanja za pobačaj zdravog ploda na zahtjev zdrave trudnice, kako to regulira član 15. postojećeg Zakona.
Skovan je termin neželjena trudnoća kao eufemistički uvjet za institucionaliziranu smrt zametka, odnosno ploda, a kvalifikacija neželjenost je time postala dostatna indikacija za postupak.
U pobačaju zdravog ploda zdrave trudnice na njen zahtjev nema ovih kvafikativa, te je problem u potpunosti u prostoru zakonodavstva.“.
Ako jedan od najuglednijih medicinskih fakulteta u jugoistočnom dijelu Europe zauzima takvo stajalište o početku života, kako onda nazvati namjerno inducirani pobačaj zametka do 10 tjedana ?
Pravobraniteljica u svojem Priopćenju nastavlja:
„Ukoliko javni govor predstavlja kritiku kojoj je svrha namjerno poniženje osobe putem uvrede, odnosno ako predstavlja govor mržnje kojim se potiče na nasilje ili ograničavanje prava pripadnika određene društvene skupine kako bi se izrazilo uvjerenje da se radi o osobama nižeg građanskog statusa i ljudskog dostojanstva, takav govor ne smije uživati zaštitu temeljnog prava na slobodu izražavanje“.
ProLife.hr Inicijativa postavlja pitanje Pravobraniteljici u čemu se sastoji „uvreda“, „mržnja“ i „poticanje na nasilje“ u aktivnostima iste Inicijative. Dali u tome što zakonitim sredstvima pred najvišom sudskom instancom legalnim putem pokušava osporiti gore spomenuti Zakon o zdravstvenim mjerama, dali u tome što većina članove iste Inicijative sate i dane provodi u analizi svih pravnih, bioetičkih i medicinskih aspekata samog pobačaja, tko su adresati te mržnje, te koga takav demokratski način rada iste Inicijative vrijeđa, te kako to može utjecati na poticanje nasilja prema trećima. Pravobraniteljica eksplicite proziva da je to usmjereno prema ženama koje žele pobaciti i doktorima ginekolozima koji na žalost i dalje na temelju tako dvojbenog Zakona vrše pobačaje, iako se u samoj promidžbi nigdje ne spominju isti doktori kao one koje se diskriminira. Ono što je istina da se u jednom od dva plakata spominje riječ “ubojstvo“, ali kako nazvati drugačije pobačaj koji se temelji na Zakonu koji je prema mišljenju većine pravnih, bioetičkih i medicinskih stručnjaka protuustavan jer ne štiti ustavnu odredbu iz članka 21. stavak 1 Ustava RH koji eksplicite navodi da „Svako ljudsko biće ima pravo na život. Dali nazivanje stvari pravim imenom ProLife.hr Inicijativa krši neke zakonske odredbe ili nekoga napada, Pravobraniteljica preko takvih činjenica prešutno prelazi.
Na kraju svojeg priopćenja Pravobraniteljica zaključuje da:
„. . . zastupa stajalište da svaki govor koji predstavlja povredu čl.325. Kaznenog zakona ujedno predstavlja i povredu zabrane izravne diskriminacije propisane st.1.čl.7. Zakona o ravnopravnosti spolova.“
Članak 325.st.1. Kaznenog zakona (Narodne novine br.: 125/11,144/12, 56/15, i 61/15) definira kazno djelo „Javno poticanje na nasilje i mržnju“ koje glasi:
„(1) Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“
Članak 7.st.1. Zakon o ravnopravnost spolova glasi:
„1) Izravna diskriminacija je svako postupanje uvjetovano spolom kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.“
Prema uvriježenoj dogmatskoj podjeli kazneno djelo sastoji se od četiriju temeljnih elemenata: radnje, biće kaznenog djela, protupravnosti i krivnja.
Sasvim je jasno da ovdje nema mjesta ispitivanju postojanja radnje jer postupanje iz uvjerenja ili savjesti nije radnja.
Ovdje treba zaključiti da problem odnosa prema počinitelju iz uvjerenja nije funkcionalno rješiv na razini bića kaznenog djela jer bi se time dalekosežno ograničilo njegov zakonski izričaj i sadržaj, onemogućila prikladna zaštita drugih pravnih dobara i u konačnici proturječilo ustavnim odredbama. Utvrđenje bića kaznenog djela kod kaznenog djela na koji se poziva Pravobraniteljica značilo bi zadiranje u slobodu savjesti i uvjerenja jer još uvijek nemamo potvrđeno neodobravanje djela od strane države.
Nadalje, protupravnost predstavlja jedinstvo formalne i materijalne protupravnosti, pri čemu nam je ova posljednja važna za ovo pitanje. Isključenje protupravnosti podrazumijeva nedostatak materijalne protupravnosti, odnosno stav da je povreda nekog interesa opravdana zaštitom drugog interesa koji je za društvo važniji, a što je u ovom slučaju zaštita temeljenog i najvišeg ustavnog prava, a to je pravo na život, a za koje postoje opravdani dokazi da počinje u trenutku začeća.
Na kraju, dolazimo do pitanja krivnje. U čemu bi se eventualno sastojala krivnja nositelja ProLife.hr Inicijative. Dali u tome što javno iznose znanstvene činjenice o početku života i svoj vjerski stav da se život štiti od naravnog začeća do prirodne smrti.
Dali bi takav oblik krivnje bio u suprotnosti s člankom 40 Ustava RH koji glasi:
„Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.“
Ovim putem pozivamo Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova gđu Višnju Ljubičić da se o istim pitanjima javno očituje, obzirom da je javno i započela ovu raspravu, pa da na temelju analize međunarodnih ugovora,ustava, zakona i tumačenja zakonskih odredbi u stranoj i domaćoj sudskoj praksi dođemo do odgovora na dva pitanja, a koji neće buniti građane naše Domovine o ovom tako važnoj stvari kao što je pobačaj, a to su:
– kada započinje život, i
– dali je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece u suprotnosti s Ustavom RH.
U Zagrebu, dana 16. prosinca 2016 godine
odvjetnik mr. sc. Mario Vojvodić i odvjetnički tim incijative ProLife.hr
