Iako je najavljivao „dorađivanje“ mjere roditelj-odgojitelj, gradonačelnik Zagreba, kako smo jučer doznali, ovu mjeru de facto ukida od 1. svibnja iduće godine. Kako bi izbjegao pravne probleme u vidu moguće kolektivne tužbe korisnika mjere zbog stečenih prava, Tomašević mjeru ukida zaobilaznim putem. Iznos mjere smanjuje se s 4.800 kn na 1.000 kn mjesečno. Trideset tisuća korisnika tako će ostati bez mjesečnog primanja od 3.800 kn. Pored toga, korištenje mjere prestaje kad dijete navrši sedam godina, a ranije je ista trajala do petnaeste godine. Gradska uprava ukidanjem mjere roditelj-odgojitelj namjerava uštedjeti 320 milijuna kuna, na račun obitelji s troje ili više djece.
Hrvatska udruga roditelja odgojitelja (HURO) reagirala je priopćenjem u kojemu je izraženo zgražanje načinom na koji je mjere ukinuta. „Zgroženi smo postupkom – da nema ranijeg dijaloga s nama, socijalnim partnerom, predstavnicima korisnika mjere, pa i samim sadržajem prijedloga, kojim preko noći žele obitelji i DJECU ostaviti gladne, unoseći pomutnju među korisnike, unoseći nemir, odlučili smo se obratiti odvjetniku jer vjerujemo u stečena prava”, poručili su iz HURO-a. Iz udruge su dodali kako je nedopustivo da se ignorira tolika socijalna skupina i dovodi u pitanje njihova egzistencija na temelju jedne političke odluke.
S pravne strane, bilo bi zanimljivo pogledati odredbe ugovora. Ako je u ugovoru precizno stipulirano da isplata vrijedi do 15. godine najmlađeg djeteta, a trebalo bi vidjeti i koji su otkazni rokovi, postoji velika mogućnost tužbi. Pacta sunt servanda – staro je pravno pravilo još od vremena Rima i rimskoga prava. Tomašević bi, zbog povrede stečenih prava, mogao dobiti kolektivnu tužbu kakvu smo svojedobno imali u slučaju Franak.
Odluka o ukidanju mjere roditelj-odgojitelj ne predstavlja samo izravan napad na pravnu sigurnost, nego je riječ o antidemografskoj mjeri per excellence. Ne čudi što dolazi od strane političke opcije Možemo! koja u svojim programima ne skriva potporu genderističkim koncepcijama koje predstavljaju jedan od najsnažnijih izraza kulture smrti na današnjem Zapadu. U situaciji općega demografskog propadanja, izazvanog prirodnim padom stanovništvima i masovnim iseljavanjima, Tomašević uštede ne želi potražiti nigdje drugdje nego u potporama brojnim obiteljima koje jedine mogu biti jamac demografskoga opravka.
Odnos prema brojnim obiteljima najbolji je test (anti)životne politike jedne države. U susjednoj Mađarskoj, primjerice, ženama mlađim od 40 godina nakon trećeg djeteta otpisuje se zajam od 36.000 eura. Žene sa četvero i više djece ne plaćaju porez na dohodak do kraja života. Osim toga, brojne obitelji imaju subvencije prilikom kupnje automobila sa sedam sjedala. Mađarska ukupno troši oko pet posto BDP-a na obitelji. Rezultati? U posljednjih deset godina u Mađarskoj se broj brakova udvostručio, a broj pobačaja pao je za 41 posto. Bit će da je i to jedan od razloga zašto Orbanova Mađarska toliko smeta jahačima kulture smrti.
Demografska problematika ne može se svesti samo na pitanje financijskih mjera. Potrebna je promjena potpuna promjena mentalnog sklopa i stvaranje cjelokupnog okruženja poticajnog za mlade obitelji za što primjer imamo u Mađarskoj. Na brak i obitelj danas se gleda kao na nešto što, uslijed komoditeta na kojega su se ljudi na sve dekadentnijem Zapadu navikli, donosi isključivo troškove i velike žrtve. No brojne su obitelji i najveći izvori ljudskoga kapitala (bez kojega ne može prosperirati niti jedna ekonomija), ali i snažni pokretači mikroekonomskih procesa.
Roditelji s više djece, oni odgovorni, spremni su na veće žrtve, pa i više rade. Brojne obitelji više troše na obvezno i fakultativno obrazovanje, više novca ulažu u kulturne i športske sadržaje svoje djece, ali i na stambeno zbrinjavanje. Brojnije obitelji kupuju više proizvoda i usluga što znači da novac kola i financijske mjere se kasnije vraćaju u proračun i lokalnu zajednicu. Pomoći brojnim obiteljima tako prestaju biti socijalna kategorija.
Na žalost, jučerašnja Tomaševićeva odluka pokazuje da je današnja vlast u Zagrebu jako daleko od zdravoga pro-demografskog promišljanja i na posve na liniji kulture smrti. Ni situacija na državnoj razini nije bitno drugačija. U odnosu prema obiteljima i braku nalazi se klica nazadovanja na svim drugim razinama. Dok toga ne postanemo svjesni napretka niti na jednome području jednostavno – ne će biti.