Pravu prirodu Srpske pravoslavne crkve (SPC) još pred stotinjak godina savršeno je precizno opisao dr. Ivo Pilar kad je rekao kako je ona provedbeno sredstvo i više jedna „socijalno-politička i borbena osvajačka organizacija nego vjerska zajednica“. Na istome tragu SPC je pred koju godinu u razgovoru za jedan hrvatski tjednik opisao i crnogorski književnik Milorad Popović.

On je tada rekao kako je SPC „najmračniji dio srpskoga političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da ju jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje“.

Srpska pravoslavna crkva bila je i jest lučonoša velikosrpske ideje. O ulozi SPC-a u krvavim ratovima pisao je srpski publicist Milorad Tomanić u knjizi „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj”. Crnogorski publicist Miroslav Ćosović u knjizi „Bizarni sveci srpske crkve“ argumentirao je kako je SPC za svoje svece („svetitelje“) proglasila niz osoba koje po objektivnim kriterijima ne možemo smatrati ničim drugim nego ordinarnim zločincima i koljačima, od popa Momčila Đujića i Milorada Vukojčića „Mace” („pop koljač”) pa do Joanikija Lipovca i Nikolaja Velimirovića.

Nikolaj Velimirović, koji je od strane SPC-a proglašen svetcem, danas se u Srbiji časti kao jedan od najvećih srpsko-pravoslavnih uzora. Na jednom mjestu tako o njemu možemo pročitati: „Ostao je nedokučiva veličina, duhovni stub i uporište, najgenijalniji srpski besednik i bogoslov, najveći srpski crkveni pisac i mislilac“.

„Najveći srpski crkveni pisac i mislilac“, ujedno i – rekosmo – od 2003. svetac Srpske pravoslavne crkve u vremenu Drugoga svjetskog rata pisao je ode Hitleru. Kao antisemit i veliki poklonik Adolfa Hitlera Velimirović je Vođi posvetio sljedeće glorificirajuće rečenice: „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“.

Od „svetitelja”, „genija” i „heroja” Velimirović je dobio zasluženi – orden.

Usporedbe radi, blaženi Alojzije Stepinac mnogo je puta javno i bezuvjetno osudio nacional-socijalističku ideologiju.

U propovijedi na Staru godinu 1938. tako je poručio: „Kud ćete gorih dana nego li su oni u kojima pod utjecajem sile, hoće svijetu nametnuti nazor da je jedna rasa ljudi više vrijedna od druge. I milijuni ljudi moraju kimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog jer za sve rase jednako govori: ‘Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!’. Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje:’ Ne lažite jedan protiv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!’ Opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala nego one, koje sebi umišljaju da su stvorene da drugima gospodare!”.

I u vremenu Drugoga svjetskog rata Stepinac je opetovao svoju osudu rasističkih koncepcija, među ostalim i nakon što su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nametnute rasne odredbe.

Nikolaj Velimorović bio je ključni čovjek Srpske pravoslavne crkve u vremenu Drugoga svjetskog rata, a bl. Alojzije Stepinac istu je ulogu imao u Hrvatskoj. Razlika je očigledna svakome razumnom čovjeku.
Danas, Srpska pravoslavna crkva – koja je za svetca proglasila štovatelja Hitlera – nastoji bl. Alojzija Stepinca prikazati kao zločinca.

Tako smo ovih dana doznali kako je na obnovljenoj freski u crkvi sv. Jovana bogoslova u gradiću Bela Crkva u Vojvodini (Banatska eparhija SPC-a) oslikan blaženi kardinal Alojzije Stepinac u prikazu pakla.

Trebamo li bolju ilustraciju inverzne perverzije, psihološke projekcije i demonskih laži od ove freske?