Donosimo drugi dio teksta o konstitutivnim mitovima komunističke ideologije.

KOMUNIZAM JE U IDEJI DOBAR

Ne, nije. U samome Manifestu komunističke partije vrlo se jasno poziva na nasilje, a činjenica je da se komunizam baš svagdje na svakoj stopi zemaljske kugle manifestirao kao sustav zločina, nasilja i neslobode.

Friedrich Engels je bio vrlo jasan: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni ljudi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.

Za Marxa Hrvati su predstavljali reakcionarni element i šljam koji treba nestati s lica zemlje.

U JUGOSLAVIJI JE OPALILA PRVA PUŠKA U IME SLOBODE U POROBLJENOJ EUROPI

Ne, nije. Povijesna je krivotvorina tvrditi kako je u Jugoslaviji najprije pokrenut „antifašistički“ ustanak ako svaki pučkoškolac zna da je Poljska još u rujnu 1939. pružala otpor vojsci Trećeg Reicha.

U isto to vrijeme, kad Poljska krvari u borbi protiv Trećeg Reicha, jedan od vodećih jugoslavenskih komunističkih intelektualaca, književnik August Cesarec, javno pozdravlja sporazum Ribbentrop-Molotov, a nakon napada Njemačke na Poljsku, sluteći da postoji njemačko-sovjetski sporazum o diobi te zemlje, u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Petnaestak dana kasnije, nakon sovjetskog napada na Poljsku, Cesarec hvali genijalnu politiku Sovjetske Unije te poručuje da Poljaci ne smiju diobu svoje zemlje shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“.

Domaći „antifašisti“ prešućuju da su Treći Reich i SSSR od 23. kolovoza 1939. do 22. 6. 1941. bili saveznici i da je jedna od prvih žrtava tog saveza bila upravo Poljska. Jugoslavija je napadnuta 6. travnja 1941. i borbe su se vodile do sedamnaestog istog mjeseca.

Zašto komunisti – „antifašisti“ nisu tada podigli ustanak protiv okupatora? Odgovor je jasan: jer su čekali „direktive“ iz Moskve koja je još uvijek, do 22. 6., bila u savezništvu s Berlinom.

Ne postoji nikakvo jamstvo da bi jugoslavenski komunisti ikada podigli ustanak protiv okupatora da Treći Reich nije napao SSSR, nakon čega je Moskva pozvala sve komuniste da se uključe u borbu protiv Njemačke.

Toliko o „antifašizmu“ jugoslavenskih komunista koji su tijekom i nakon rata pobili i mnoge intelektualce koji su u talijanskim očima bili percipirani kao opasni i dokazani antifašisti.

Najbolji je primjer Daksa, ali i ubojstvo bl. Miroslava Bulešića koji je sudjelovao u priključivanju Istre tadašnjoj Jugoslaviji.