Međunarodni razvoj događaja iz proljeća 2020. godine nov je, neočekivan i dramatičan. Vlada pomutnja jer nitko ne može reći što se točno dogodilo: odakle je stigao koronavirus, kada će sve ovo završiti te kako bi se tomu trebali suprotstaviti.
No, ono što je sigurno, svakako je da, u pozadini ovih događanja, dvije države nastavljaju borbu kroz povijest, odnosno država Božja (Civitas Dei) i država đavolska (Civitas Diaboli), a njihov je cilj istrijebiti jedna drugu. Ovo su dvije države o kojima govori sv. Augustin: „Jedna je društvo pobožnih ljudi, druga pobunjenika, a svaka ima svoje anđele – u prvoj je državi uzvišeno ljubiti Boga, a u drugoj ljubiti sebe” (De Civitate Dei, knjiga XIV, glava 13,1).
Ovu bitku na život i smrt slikovito je prikazao papa Pio XII. u svom govoru pripadnicima Katoličke akcije 12. listopada 1952. godine, kad je potvrdio da svijetu prijeti neprijatelj puno gori od onog iz 5. stoljeća, Atile, „Biča Božjeg“:
„O, ne pitajte nas tko je ‘neprijatelj’ ili kakvo ruho nosi. On se, prije svega, nalazi u svakoj sredini, on zna kako biti nasilan, ali i profinjen. Posljednih nekoliko stoljeća, pokušao je stvoriti intelektualni, moralni i društveni raspad jedinstva otajstvenog tijela Kristova. Htio je prirodu bez milosti, razum bez vjere, slobodu bez autoriteta, a ponekad i autoritet bez slobode. On je ‘neprijatelj’ koji je postao stvarniji nego ikad prije, s nemilosrdnošću koja zapanjuje ljude. ‘Krist da, Crkva ne’, a zatim: ‘Bog da, Krist ne’. Njegov je konačni krik: ‘Bog je mrtav’, ili čak: ‘Bog nikad nije ni postojao’. Evo, stoga, pokušaja izgradnje svijeta tako da bez oklijevanja istaknemo osnovne čimbenike odgovorne za nevolju koja će neizbježno snaći čovječanstvo: gospodarstvo bez Boga, zakon bez Boga, politički sustav bez Boga“.
Škola kontrarevolucionarne misli svojim se nazivom odnosi na Revoluciju, kako su o njoj poučavali pape, odnosno na višestoljetni povijesni proces čiji je cilj uništenje Crkve i kršćanske civilizacije. Revolucija ima prikrivene agente koji i javno i u tajnosti rade na ostvarenju tog cilja. Kontrarevolucionari su oni koji se suprostavljaju ovom procesu rastakanja te koji se bore za obnovu kršćanske civilizacije, jedine civilizacije koja se tako zaslužuje zvati, kao što je kazao sv. Pio X. (Enciklika Il fermo proposito, 11. lipnja, 1905.).
Sraz revolucionara i kontrarevolucionara nastavlja se i u ovo doba koronavirusa. Logika nalaže da će svaki od njih nastojati izvući najveću moguću prednost iz novonastale situacije. Činjenica da se povlače zabrinjavajući revolucionarni potezi s ciljem profitiranja na trenutnim događanjima ne znači, doduše, da su iste snage stvorile situaciju u kojoj se nalazimo, a kojom sada nastoje upravljati. Predstavnici velikog broja svjetskih vlada, od Kine do SAD-a, od Velike Britanije do Njemačke, od Mađarske do Italije, nametnuli su svojim državama iste one zdravstvene mjere, kao što je karantena, kojima su isprva pristupali sa skepsom. Bi li ovi politički vođe stvarno dopustili da njima zagospodari zdravstvena diktatura koju su nametnuli virolozi?
S druge strane, virolozi, na početku krize podijeljeni oko toga je li koronavirus samo „teža gripa“, sada su, suočeni sa stvarnošću, došli do konsenzusa o potrebi za primjenom oštrijih mjera da bi se suzbio virus. Istina je da se medicinska znanost pokazala nedoraslom da iskorijeni virus. Odluka o uspostavi karantene ista je odluka koja se tisućljećima donosila prilikom teških epidemija te je stoga plod zdravog razuma, a ne njihove posebne medicinske stručnosti.
Problem, naravno, nisu samo brojne zdravstvene ugroze, već i gospodarske te društvene posljedice koje virus može uzrokovati u našem međusobno povezanom društvu. No, rješenje za ove probleme, koji diljem svijeta postaju sve gori, trebaju donijeti političari, a ne liječnici. Stoga, ako međunarodni politički stalež donosi odluke krijući se iza zastora zdravstvenih radnika, to je isključivo zbog nesposobnosti onih koji danas upravljaju svijetom. Politički neuspjeh podjednak je zdravstvenomu. Kako zaboraviti obećanje krovne međunarodne tijela za zdravstvo, Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), staro trideset godina, o „svijetu bez epidemija“, koje se trebalo ostvariti projektom „Zdravlje svima prije 2000.“, a koji je u mnogim zemljama za posljedicu imao smanjenje zdravstvenog proračuna ili njegovo preusmjerenje na istraživanje rijetkih bolesti? Direktor WHO-a, Tedros Adhanom Ghebreyesus, politički blizak komunističkoj Kini, posjetio je Peking 28. siječnja 2020., te je nakon sastanka s kineskim predsjednikom Xiom Jinpingom objavio svijetu da je u Wuhanu sve pod nadzorom, umanjujući tako opseg katastrofe. Tek nakon puno oklijevanja, WHO je priznao stvarnu situaciju, lažući i dalje o broju zaraženih i preminulih od bolesti, koji zasigurno nije uvećan, već umanjen.
Osim gospodarskih i društvenih problema, postoje jednako ozbiljni psihološki i moralni problemi nastali kao posljedica dugoročne izolacije i korjenite promjene načina života koju je nametnuo koronavirus. Posljednju riječ po ovom pitanju nemaju toliko liječnici i političari koliko svećenici, biskupi te konačno i sâm vrhovni pastir sveopće Crkve. Unatoč tomu, papa Franjo je, tijekom vazmenog trodnevlja, ostavio dojam oborenog i potištenog čovjeka, nesposobnog suočiti se s katastrofom koristeći se duhovnim oružjem koje ima na raspolaganju. Isti se može reći i za većinu biskupa. Stalež crkvenih velikodostojnika, lišen ozbiljnoga teološkog promišljanja ili autentičnoga duhovnog života, pokazao se jednako nedoraslim kao i politički stalež u vođenju svojeg stada kroz tamu sadašnjice.
Kako bi kontrarevolucionari trebali postupiti u ovoj situaciji – oni vjerni tradiciji, gorljivi katolici puni apostolskog duha? Kakvu bi strategiju trebali primijeniti u borbi protiv djelovanja sila tame?
Prvo, trebali bi razotkriti svijet koji se urušava, globalizirani svijet koji izobličeni projekti Billa Gatesa i njegovih prijatelja neće uspjeti održati na nogama, usprkos svim naporima. Krâj ovog svijeta, koji je dijete Revolucije, najavljen je prije sto godina u Fatimi, a obzor koji je pred nama nije čas posljednje Antikristove diktature, nego pobjede Bezgrješnog Srca Marijina, kojem su prethodile kazne koje je Blažena Majka najavila u slučaju da se čovječanstvo ne obrati. Danas, čak i među najboljim katolicima, postoji psihološki otpor prema govoru o kaznama. No, grof Joseph de Maistre nas opominje: „Kazna vodi čovječanstvo, kazna ga štiti, kazna budno pazi dok stražar spava. Mudar čovjek smatra kaznu usavršenjem pravde“ (Les soirées de Saint Petersbourg, Pelagard, Lyon, 1836., sv. I, str. 37).
Sv. Karlo Boromejski govori da je „od svih ispravaka koje nam njegovo Božje veličanstvo šalje, kazna kuge osobito svojstvena njegovoj ruci“ te objašnjava ovo načelo primjerom Davida, grješnog kralja kojem je Bog dao da bira kao kaznu između kuge, rata ili gladi. David je izabrao kugu riječima: „Melius est ut incidam in manus Domini, quam in manus hominum.” („Bolje da padnem u ruke Gospodnje, nego u ruke ljudske“). Sv. Karlo Boromejski stoga zaključuje da je „kuga, kao i rat te glad, osobito svojstvena ruci Božjoj“ (Memoriale ai Milanesi di Carlo Borromeo, Giordano Editore, Milano, 1965., str. 34).
Kucnuo je čas da prepoznamo milostivu ruku Božju u pošastima koje počinju napadati čovječanstvo.
Roberto de Mattei
Corrispondenza Romana