„Gospa je zatražila nešto više: posvetu Rusije, koju treba izvršiti papa u zajedništvu sa svim svjetskim biskupima. Ovaj čin, koji dosad nikad nije izvršen, svi željno iščekuju u nadi da neće biti prekasno.”

Crni labud (Cygnus attratus), rijetka je ptica australskog porijekla, nazvana po boji svog perja. Nassim Nicholas Taleb, financijski analitičar i bivši burzovni mešetar na Wall Streetu, u svojoj je knjizi Crni labud: utjecaj krajnje nevjerojatnog (Random House, New York, 2007.), izabrao ovu metaforu da bi objasnio pojavu neočekivanih i katastrofičnih događaja koji mogu naglavce okrenuti cjelokupan društveni život.

Koronavirus je „crni labud“ 2020. godine, piše Marta Dassù s Instituta Aspen, obrazlažući da ova epidemija dovodi ekonomsku djelatnost zapadnih zemalja u krizu te „demonstrira krhkost globalnih proizvodnih lanaca: kada šok pogodi jednu kariku, učinak postaje sustavan“ (Aspenia, 88, 2020., str. 9). „Druga je epidemija na putu – piše Federico Rampini u izdanju La Repubblice od 22. ožujka – te se s njom također treba uhvatiti u koštac i doći do rješenja. Ime joj je „Velika depresija“, a konačan broj njezinih žrtava biti će jednak broju žrtava koronavirusa. U Americi nitko više ne koristi pojam „recesija“ jer je preslab“.

Međusobno povezano svjetsko gospodarstvo pokazalo se kao vrlo nesiguran sustav, no učinci koronavirusa nisu samo gospodarski i zdravstveni, već su i vjerski te ideološki. Utopija globalizacije, prevladavajuća do rujna 2019., upravo doživljava potpuni slom. Dvanaestog rujna 2019., papa Franjo je pozvao čelnike svih velikih religija, kao i predvodnike međunarodnih gospodarskih, političkih i kulturnih krugova, na sudjelovanje na otvorenju skupa o globalnom obrazovnom programu, koji se trebao održati u Vatikanu, 14. svibnja 2020. godine. Gotovo istodobno, „proročica“ duboke ekologije (filozofski smjer koji nastoji teorijski opravdati stavljanje prirode iznad društva, op. prev.), Greta Thunberg, stigla je u New York na skup Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, a papa Franjo je, uoči Amazonske sinode, poslao njoj i ostalim sudionicima skupa videoporuku, izrazivši potpuno slaganje s globalističkim ciljevima.

U poruci upućenoj Klausu Schwabu, osnivaču i izvršnom direktoru Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) u Davosu, 20. siječnja 2020., papa je naglasio važnost „cjelovite ekologije“ koja uzima u obzir „složenost međusobne povezanosti našega zajedničkog doma“. U tom trenutku, misteriozni je virus već počeo zadavati smrtonosne udarce „globalnom selu“.

Nekoliko mjeseci kasnije, suočeni smo s besprimjernom situacijom. Greta je pala u zaborav, Amazonska je sinoda podbacila, svjetski se politički vrh pokazao nesposobnim za prevladavanje krize, globalni je sporazum otkazan, a svjetsko vjersko središte – Trg sv. Petra, prazno je. Crkveno se vostvo prilagodilo ograničavajućim dekretima državnih vlasti (ponegdje ih predvidjevši) kojima su se zabranile svete mise, kao i svi drugi oblici vjerskih svečanosti. Najznakovitiji i najparadoksalniji događaj možda je zatvaranje vrata svetišta u Lourdesu, mjesta tjelesnog i duhovnog ozdravljenja u punom smislu tih riječi, iz straha da će se netko tamo, moleći Boga za ozdravljenje, zaraziti. Je li ovo sve nečiji pothvat? Jesmo li se susreli s totalitarnom silom koja ograničava građanske slobode i progoni kršćane?

Neobično je, doduše, da se ovaj progon naizgled odvija bez ikakvoga junačkog otpora, odnosno bez mučeništva progonjenih, za razliku od svih prijašnjih progona Crkve kroz povijest. U stvari, ne bismo trebali pričati o protukršćanskim progonima, već o „samoprogonu“ u redovima svećenika, koji zatvaranjem crkava i obustavom svetih misa dovode do konačnog ostvarenja procesa samouništenja, započetog na Drugom vatikanskom saboru u šezdesetim godinama 20. stoljeća. Nažalost, unatoč iznimkama, čini se da je i tradicionalno svećenstvo, zatvoreno u svojim kućama, postalo žrtvom ovog samoprogona.

Vrlo je dirljiva velikodušnost 8 000 talijanskih liječnika, očitovana u odgovoru na javni poziv talijanske Vlade za 300 dobrovoljaca potrebnih u lombardskim bolnicama. Kakav bi samo primjer drugima bio poziv svećenstvu predsjednika Talijanske biskupske konferencije da ni u kojem slučaju ne uskraćuju sakramente vjernicima u crkvama, domovima i bolnicama! Mnogi pozivaju na molitvu, ali tko pomišlja na mogućnost početka velike kazne? To je jedna od fatimskih poruka, čiju su stotu obljetnicu mnogi proslavili 2017. godine. Biskup Leirie-Fátime, kardinal António Augusto dos Santos Marto, obnovio je 25. ožujka zavjet posvete cijeloga Pirenejskog poluotoka Bezgrješnom Srcu Marijinu. Ovo je zasigurno bio hvalevrijedan čin, ali naša je Gospa od nas zatražila nešto više: posvetu Rusije, koju treba izvršiti papa u zajedništvu sa svim svjetskim biskupima. Ovaj čin, koji dosad nikad nije izvršen, svi željno iščekuju u nadi da neće biti prekasno.

Gospa je u Fatimi objavila da će brojni narodi biti uništeni ako se čitav svijet ne obrati. Koji će to biti narodi? Na koji će način biti uništeni? Ono što je sigurno jest da glavna kazna nije uništenje tijela, već zamračenje duše. U Svetom pismu čitamo: „kako se svatko kažnjava onim čime i sagriješi“ (Mudr 11,16). Istu je misao izrekao i poganin Seneka, podsjećajući nas da je „kazna za zločin, sȃm zločin“ (Della fortuna, dio II., glava 3).

Kazna počinje kad izgubimo predodžbu Boga koji je pravedan i koji nagrađuje te se prepustimo lažnoj predodžbi Boga, koji, kako je papa Franjo rekao, „ne kažnjava grijehe dopuštanjem tragedija“ (Angelus, 28. veljače 2020). „Koliko puta mislimo da je Bog dobar ako smo mi dobri i da nas kažnjava ako smo loši? No, to nije tako“, ponovio je papa Franjo na prošlogodišnjoj božićnoj misi. No, čak se i Ivan XXIII., „dobri papa“, prisjećao da „čovjek koji sije grijehe, žanje kaznu. Božja je kazna njegov odgovor na ljudske grijehe te nam stoga On (Isus) govori da bježimo od grijeha, glavnog uzroka velikih kazni“ (Radio poruka, 28. prosinca 1958).

Otklanjanje pojma kazne, ne znači da je time možemo izbjeći. Kazna je posljedica grijeha te jedino pokora i kajanje za nečije grijehe mogu spriječiti kaznu prema kojoj ti grijesi, kojima kršimo božanske zakone, neizbježno vode. Zajednički grijesi vode zajedničkim kaznama. Zašto se onda čuditi smrti u narodu čije su vlade odgovorne za donošenje ubilačkih zakona, kao što je npr. zakon o pobačaju, koji omogućavaju nastavak pokolja i u vrijeme epidemije? Mislim ovdje na primjer Velike Britanije, gdje je vlada odobrila pobačaj kod kuće, da se pokolj ne prekine koronavirusom! Kad su, umjesto tijela, pogođene duše, zašto smo iznenađeni ako gubitak vjere nastupi kao kazna za one koji su odgovorni? Odbijanje prepoznavanja djelovanja Božje ruke u velikim povijesnim katastrofama, simptom je ovoga pomanjkanja vjere.

Zajednička kazna dolazi brzo, kao „crni labud“ koji se niotkud pojavljuje na vodi. Ovo nas viđenje zaprepašćuje te ne možemo objasniti ni od kuda dolazi ni što najavljuje. Čovjek ne može predvidjeti „crne labudove“ koji mu svakoga dana mogu okrenuti život naglavačke. No, ovi događaji nisu slučajni, kao što to tvrdi g. Taleb, ali i svi oni koji rasčlanjuju ove događaje sa sekularističke i ljudske točke gledišta, budući da zaboravljaju da slučajnost ne postoji te da je svaki čovjekov pokret podložan Božjoj volji. Sve ovisi o Bogu, a Bog uvijek završi ono što je započeo. „Al’ htjedne li štogod, tko će ga odvratit’? Što zaželi dušom, to će ispuniti“ (Job 23,13).

Roberto de Mattei

Izvor: Corrispondenza Romana