Karlo Boromejski (1538.-1584.) bio je kardinal i nadbiskup Milana, grada na sjeveru Italije koja je postala jedno od najvećih središta širenja koronavirusa u Europi.

U papinskom dekretu o kanonizaciji Karlo je opisan kao „čovjek koji, dok mu se svijet smiješi s najvećom laskavošću, živi razapet svijetu, produhovljeno gazeći svjetovne stvari, u stalnoj potrazi za nebeskim, oponašajući život anđela na zemlji u svojim mislima i djelima”.

Kroz cijeli život Karla je pratila pobožnost anđelima. Grof Enrique de Guzmán, rimski veleposlanik španjolskog kralja Filipa II., opisao ga je kao „više anđela, nego čovjeka“. Mnogi umjetnici na svojim slikama prikazali su ga dok motri anđele koji vraćaju svoj okrvavljeni mač u korice, označivši time kraj užasne kuge 1576. godine.

A sve je počelo u kolovozu te 1576.: grad Milano radosno je slavio dolazak španjolskog princa Dona Juana Austrijskog, koji je bio na putu za Flandriju, gdje je imenovan guvernerom. Gradske vlasti brujale su od uzbuđenja u želji da mu dodijele najviše počasti, ali Karlo, milanski nadbiskup, zabrinuto je pratio vijesti iz Tridenta, Verone i Mantove, gdje je kuga odnijela prve žrtve. Prvi slučajevi u Milanu buknuli su 11. kolovoza, u trenutku Dona Juanova dolaska. Pobjednik bitke kod Lepanta, napustio je grad, dok se Karlo, koji je u Lodiju prisustvovao biskupovu pogrebu, u nj žurno vratio.

Opća pomutnja i strah zavladali su Milanom, a nadbiskup Karlo u potpunosti se posvetio pomaganju bolesnima te je naredio javne i privatne molitve. U odsutstvu mjesnih vlasti, ustanovio je zdravstvenu skrb, osnivao i obnavljao bolnice, tražio novčanu i drugu pomoć, propisivao preventivne mjere. No najvažnije, poduzeo je korake kako bi osigurao duhovnu pomoć, skrb za bolesne i pokop mrtvih. Bez straha od zaraze, osobno je posjećivao bolnice, predvodio pokorničke procesije te svima bio sve, kao otac i istinski pastir.

Za javne procesije

Bio je uvjeren da je epidemija „pošast poslana s nebesa“ kao prijekor za grijehe ljudi te da je potrebno pribjeći duhovnim mjerama: molitvi i pokori. Prekorio je građanske vlasti za polaganje vjere u ljudske, a ne u božanske mjere: „Nisu li zabranili sva pobožna okupljanja i procesije za vrijeme Jubileja? Za njega, u što je čvrsto vjerovao, to su bili uzroci ove kazne. Gradski upravitelji nastavili su se protiviti javnim vjerskim obredima, iz straha da bi velika okupljanja pridonijela širenju zaraze, ali Karlo, „vođen Duhom Svetim“, uvjerio ih je u suprotno, navodeći brojne primjere, među kojima i onaj pape sv. Grgura Velikog koji je zaustavio kugu koja je razarala Rim 590. godine.

Dok se pošast širila, nadbiskup je naredio održavanje tri opće procesije „kako bi ublažili gnjev Božji“.

Prvoga dana, iako nije bilo korizmeno vrijeme, posuo je pepelom glave tisuća okupljenih, navodeći ih na pokoru. Po završetku obreda, procesija je nastavila do bazilike sv. Ambrozija. Karlo je stao na čelo povorke, bos i odjeven u ljubičasto ruho s kapuljačom, s pokorničkim pojasom oko vrata i velikim križem u ruci. U crkvi, održao je propovijed spomenuvši se prve tužaljke Jeremijine: „Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna” (Tuž 1,1;), naglasivši tako da je pravedan gnjev Božji izazvan ljudskim grijesima.

Druga procesija koju je kardinal predvodio uputila se prema bazilici sv. Lovre. U svojoj propovijedi, prispodobio je Nabukodonozorov san, o kojem priča Danijel, gradu Milanu, „ukazujući na osvetu Božju koja se spustila na nj“.

Trećega dana, procesija se iz Duoma (milanske katedrale) uputila prema bazilici sv. Marije u San Celsu. Sv. Karlo nosio je u rukama svetu relikviju čavla s Kristova križa, koju je sv. Ambrozije poklonio caru Teodoziju u 5. stoljeću, te je zaključio obred s propovijedi naslovljenom „Teško sagriješi Jeruzalem” (Tuž 1,8).

Kuga nije pokazivala znakove slabljenja i Milan se doimao opustošenim, budući da je trećina stanovnika od bolesti preminula, a ostatak je bio u karanteni ili se nije usudio izići iz svojih domova. Nadbiskup je naredio podizanje dvadesetak kamenih stupova s križem na gradskim trgovima i raskrižjima, kako bi se stanovnicima iz svake četvrti – kroz prozore njihovih domova – omogućilo sudjelovanje u Svetoj misi i javnim molitvama.

Jedan od svetaca zaštitnika Milana bio je i sv. Sebastijan, mučenik kojemu su se Rimljani utjecali za vrijeme kuge u 7. stoljeću. Karlo je predložio milanskim vlastima da obnove ruševno svetište posvećeno sv. Sebastijanu te da idućih deset godina slave svetkovinu njemu u čast. Konačno, u srpnju 1577., kuga je nestala i u rujnu iste godine, položen je kamen temeljac za izgradnju crkve sv. Sebastijana, gdje se 20. siječnja svake godine služi Sveta misa u povodu okončanja te velike pošasti.

Kazna, ali i prilika

Kuga iz 1576. bila je Milanu isto što i protestantski vojnici u službi cara Svetog Rimskog Carstva Karla V. koji su naveliko opljačkali Rim pedeset godina ranije: kazna, ali ujedno i prilika za duhovno pročišćenje i obraćenje. Karlo Boromejski je svoja razmišljanja i zapisao: „Grade Milane, tvoja je veličina dotakla nebesa, tvoje bogatstvo doseglo je granice svijeta […] U tom trenutku, iznenada, sišla je s nebesa pošast koja je ruka Božja i odjednom, tvoja oholost smlavljena je“. Bio je bio uvjeren da se sve ovo dogodilo po velikoj milosti Božjoj.

Protiv duhovne kuge

Tijekom svih osamnaest godina upravljanja milanskom nadbiskupijom, Karlo Boromejski se istim žarom borio protiv krivovjerja koje je smatrao duhovnom kugom. Prema sv. Karlu: „nijedan grijeh ne vrijeđa Boga toliko, nijedan ne izaziva toliki gnjev kao porok krivovjerja, stoga, ništa ne može razoriti pokrajine i kraljevstva kao užas kuge“. Navodeći jednu od njegovih rečenica, papa sv. Pio X. opisuje sv. Karla kao „uzor stadu i pastirima suvremenog doba, nepokolebljivog branitelja i savjetnika izvorne katoličke reforme protivne inovatorima svoga vremena, čija namjera nije bila ponovna obnova, već izobličenje i uništenje vjere i običaja“ (Enciklika Edita saepe, 1910.).

Karlo Boromejski umro je 3. studenoga 1584. te je sahranjen u milanskoj katedrali, a njegovo srce svečano je preneseno u baziliku sv. Ambrozija i Karla na rimskom Korzu, gdje se i danas štuje. Posvećene su mu brojne crkve, među kojima je i veličanstvena crkva sv. Karla u Beču, izgrađena u 18. stoljeću kao zavjetni čin cara Karla VI., koji je ovom svetcu povjerio zaštitu grada tijekom pošasti kuge 1713. godine.

Izvor: patreon.com