Budimo iskreni: koga ovdje u Europi i na Zapadu uistinu briga za, tko zna koje po redu ubojstvo kršćana, koji su odletjeli u zrak, jučer u Kanu, u Nigeriji, zbog eksplozije bombe u nekoj crkvi? Osim toga, koga uistinu briga za kršćane koji su prošli tjedan bili prisiljeni napustiti Mosul u roku od 24 sata, pod prijetnjom smrti ili prisilnoga prelaska na islam? Nikoga. Isto kao što nitko nikad nije podigao prst za sve kršćana koji su u stotinama tisuća svih ovih godina bježali iz Iraka, Sirije, iz čitavoga arapskog svijeta. Koliko su rezolucija zapadne države podnijele UN-u vezano uz njihovu sudbinu? Koliko su milijuna dolara zatražile od agencija Ujedinjenih naroda da se namijeni u njihovu korist? Već godinama se pokolj nastavlja, gotovo svakodnevno: na desetke desetina kršćana se žive pali ili ubija u crkvama u Indiji, Pakistanu, Egiptu, Nigeriji. I uvijek uz šutnju ili u općem nedjelovanju: što se, na primjer, stvarno konkretno učinilo za 276 kršćanskih djevojaka koje su prije nekoliko tjedana, također u Nigeriji, otele bande džihadista Boko Haram jer su krive – ništa manje – što žele ići u školu, i prema tome određene za sudbinu koju je lako zamisliti?
Dva glavna razloga ove široke nezainteresiranosti, očita su. Prvi je što nam je sve veća muka osjećati se, i još više izjašnjavati se kršćanima. Ne radi se samo o pukom gubitku vjere, što je naravno tako. Pitanje je što se krije iza njega. Nekoliko stoljeća kritičke laičke misli, posebno njezina golema popularizacija/banalizacija omogućena razvojem masovnih medija, oduzeli su kršćanstvu, u očima sve više ljudi, nekadašnje socio-kulturno dostojanstvo. Odavna biti i izjašnjavati se kršćanima ne samo da nije više intelektualno cijenjeno, nego se u mnogim okruženjima gotovo osuđuje kao ne više prihvatljivo.
Kršćanstvo nipošto nije „elegantno“ i često onima koji ga prakticiraju nanosi štetu neke vrste prešutnoga, ali bitnoga isključivanja. Kulturno ozračje, dominantno u zapadnim društvima, vjeru općenito ocjenjuje kao nešto primitivno, u najboljem slučaju kao „placebo“ za slabe duhove, kao nešto duboko predodređeno za netolerantnost i za nasilje. Na poseban način monoteističke religije. U teoriji sve, ali onda u praksi, u raširenom javnom govoru, gotovo samo kršćanstvo i najvećim dijelom katoličanstvo, izuzevši židovstvo i islam: prvo zbog očitih povijesno-moralnih razloga vezanih uz (ali koliko još dugo?) Shoah, drugo jednostavno iz straha.
Europa se boji, i to je drugi razlog nezainteresiranosti o kojoj sam prije govorio. Boji se arapskoga islama, njegove moći ekonomske ucjene ne više vezane samo uz naftu, nego sad već i uz izvrsnu financijsku likvidnost. Istovremeno, i prije svega, boji se nemilosrdnoga terorizma, tolikih gerilskih skupina koje kažu da se nadahnjuju na islamu, njihovu divljem barbarstvu, isto kao i pobunjeničkim pokretima koji povremeno dubinski prodrmaju mase tog svijeta, uvijek prožete vrlo lakom osjetljivošću zapale se i prijeđu u žestoku ksenofobiju. No, ne samo to. Takav oblik islama nas plaši i zato što nas njegova prisutnost – kao uostalom prisutnost drugih velikih nedobronamjernih entiteta koji danas nastanjuju planet, poput Kine – neizravno obvezuje na razračunavanje s velikom promjenom koja je u tijeku u našoj kulturi i, prema tome, u našoj civilizaciji: psihološkom nemogućnosti da imamo ”neprijatelja”. Nemogućnost koja je povezana s odbijanjem/uklanjanjem smrti koju slabljenje vjere čini gotovo nemogućom za prihvaćanje, a onda i za izgon, isto tako na Zapadu dovodi do ogromnoga povijesnog zaokreta: virtualne nemogućnosti da mislimo o ratu i ratovanju. Barem o ratu koji se ne vodi neosobnim i sofisticiranim uređajima, nego o pravom ratu, onom u kojem se umire.
Ali što o svemu tome znaju kršćani najdrevnijih zajednica u Mosulu i Aleppu, svi drugi raspršeni od Afrike do Indije? Što mogu o tome znati? Sada, pretpostavljam, oni su razumjeli istinu koja vrijedi za njih: a to da imaju malo nade ako se uzdaju u pomoć koja dolazi odavde. O kršćanima i njihovoj vjeri današnju Europi je sve manje briga. Možemo biti sigurni da bi svaki intervent u njihovu korist odmah bio osuđen kao nedopustiv, nepravedno diskriminatoran, krivično vrijeđajući kakvo pravo na jednakost sviju u odnosu na sve. I tako je. Ali ne daj Bože, da to bude tek početak: početak nečega za što upravo ovih dana ne nedostaje upozoravajućih znakova. U Europi prožetoj sekularizacijom, u Europi čiji duhovni izvori ubrzano presušuju zbog posvuda naređenoga preziranja svakoga humanizma, ne može se ne uspostaviti neizbježno potreban odnos između kršćanstva i antisemitizma. Ista je to ravnodušnost prema onome što se ne može izraziti brojem, prema onome što dolazi iz dubine vremena i srdaca, i koja se uznemiruje u tami duša: usuđujući se pogledati više prema gore, odakle dolazi ljudski pogled.
Ernesto Galli della Loggia
28. srpnja 2014.
Izvor: www.corriere.it
